Bila je tako malena, slatka. Kovrđava crna kosa i tamne oči sa dugim trepavicama. Lice ružičasto sa napučenim usnicama. Pripremala se za svoj prvi plač nakon susreta sa ovim svijetom. Stisnula sam ju sebi, prislonila uz grudi, a ona je instiktivno okrenula glavu tražeći izvor hrane, a onda razočarana briznula u plač....

 

Nosah je po odjelu sva raznježena.....Miris njene kože me opojio.....Neopisiva potreba za nježnušću...za zaštitom cijelu me ispunila....

 

Sa strepnjom sa čekala prvu reakciju roditelja....On je stajao nosom priljubljen o staklo prozora na balkonu, očiju široko otvorenih....Otkrih suze radosnice u njima i srce mi ispuni sreća i blaženstvo.....

 

Bila je tako željeno dijete...to se iz svih njihovih pora moglo jasno vidjeti.....Ajde, hvala Bogu ili Alahu..svejedno.......pomislim...konačno jedan par kojem je svejedno jesu li dobili muško ili žensko....

Provela je nekoliko dana u malom krevetiću blizu vratiju...onako ...za svaki slučaj....a onda je došao dan njezinog otpusta iz bolnice....Treča po redu u nizu, doimala se poput ostalih...Teško ih je bilo razlikovati....Imena toliko slićna...tko bi ih sve popamtio....

Tog smo dana njih nekoliko otpustili da bismo mogli nove primiti..Umorna od posla, sporog sam se koraka vukla do stana...i ravno pod tuš da se osvježim. Taman sam stavila kanu na kosu, omotala starom gazom ...kad zvono na vratima....

Nisam baš nikakve želje pokazivala za ispijanjem kave u nedogled što je kod nas bilo uobičajeno....no zvono na vratima bilo je uporno...

Otvorih teška srca...kad ono njihova policija....

Ajme , što je sad ovo? Što sam li zgriješila?

Kaže mi jedan da se moram vratiti u bolnicu...hitno je . Zabunom je dato krivo dijete...u krive ruke....ona malena slatka djevojčica....

Sva sam protrnula......na brzinu sam pokušala vratiti film unazad....Kako se to moglo dogoditi?

Nude mi pratnju..radi moje vlastite sigurnosti.. otac je podivljao ..prijeti mi .....

Nisam jedina , kažu mi..i svi ostali u smjeni pozvani su....

Na brzinu sam isprala kosu i posušila, nabacila odjeću i u bolnicu....

Svi uznemireni, uplašeni....i ne bez razloga....Ako se ne pronađe dijete, loše nam se piše...svima odreda....

Najviše od svega brinuo ih je dežurni liječnik, palestinac, omražen svima zbog neljubaznog, drskog ponašanja....

Ni sa kime nije posebno komunicirao, a pratio nas uvijek budnim očima....

Svi su ga se bojali, uvjereni kako će nam upravo u ovom trenutku napakostiti....

Iznenadio me kad mi je prvi prišao...

" Ne brini, kaže mi ...Ja ću je pronaći...ma gdje god da je otišla.."

I nestane.....

Dugi sati iščekivanja...ponoć već bijaše odavno prošla.....

Ispijali smo kave , jednu za drugom...i čekali.....

U meni neobjašnjeni mir....bit će što mora biti...mislila sam u sebi..i zaspala na stolici...

Pred jutro netko me probudi laganim drmanjem.....

On...sa djevojčicom u naručju.....

" Sad idi kući...naspavaj se ....Pronašli smo je 250 km duboko u pustinji..." kaže mi sa smješkom.....

Tadasam prvi puta primjetila da uopće ne izgleda strašno, mrsko....Bio je sav raznježen.....

"Pa kako si uspio?" upitah ga....." nisam to od tebe očekivala" dodah nevoljko.....

" Znam što mislite o meni. Izvana sam tvrd..moram priznati.....Raspitao sam se na ulazu u bolnicu...Znaš da svako pleme ima svoju tetovažu na čelu....Po njoj sam znao kuda su otišli....Roditelji nisu ni primjetili da su uzeli djevojčucu umjesto dječaka..." odgovori mi....

Spontano sam ga poljubila u obraz..od sreće i zahvalnosti....i ostavila zbunjenog.....

Od toga se dana bitno promijenio...postao pristupačniji ....opušteniji....

Ponekad su potrebne takve situacije ...Tek tada se spoznati može , zaviriti može u dubinu nekog "tvrdoh oraha"....