Rođena sam jedne vedre proljetne večeri u podrumu jedne stambene zgrade.

Uz još 3 braće ja sam se rodila posljednja i najslabija. Možda me zbog toga majka  najviše mazila, prala i tetošila. Sjećam se topline njezina tijela, hrapava jezika i slatkog mlijeka koje smo hlapljivo gutali jer je ono značilo život.

Danima se samo nakratko odvajala od nas , kako bi nešto brzo pojela i onda se  vraćala i primala nas u svoj topli zagrljaj.

Nakon 2 tjedna s mukom smo počeli otvrati oči, radoznalo promatrali «naš podrumski svijet» koji nas je okruživao.

 Majka je sve češće i duže izbivala, dok se jedne večeri nije vratila.

Bila je prelijepa crne sjajne dlake zelenih očiju koje su svijetlile kao dragulji u mraku.

Prošao je još jedan dan, sve smo više osjećali glad a nje još nije bilo.

 Vratila se kasno noću, umorna i mokra , jedva se kretala od slabosti a u mraku je zasvijetlio samo jedno oko. Tamo gdje je nekad bilo drugo zjapila je ogromna krvava rana.

Više nije izlazila. Danima je apatično ležala i kao da je nije bilo briga šta se sa nama događa.

A onda jedne noći njezino se tijelo ukočilo.

 Više nas nije grijala, mlijeko je preušilo a nije niti odgovarala na naša dozivanja.

Onako maleni, nismo mogli shvatiti šta se desilo, dok nas strašna glad nije natjerala da napustimo sigurno gnijezdo i na slabašnim nogama oteturamo van. Vani je bilo bučno, cika , galama  brujanje. Dok su moja braća hrabro krenula u avanturu zvanu život ja sam se užasno bojala i oklijevajući stajala na vratima podruma.Najsnažniji braco zaletio se na veliki crni asfalt , čuo se tup udarac, slabašni mijauk , pucketanje kostiju. Krv je šiknula na sve strane a na asfaltu je ostala samo mala krvava mrlja. 

 Drugo dvoje ustuknulo je , ali ne dovoljno brzo.

Odnekuda se stvorila grupa malih dvonožnih stvorenja.

Galamili su i počeli ganjati preostalu braću. Zamahivali su štapom, udarali ih bjesomučno po glavi i tijelu, sve dok jedan nije beživotno ostao ležati u blatu. Drugi je pokušao pobjeći, no jedno  ga je stvorenje zgrabilo za glavu i bacilo u drvo.

Tresla sam se od straha i boli, ostala sam potpuno sama i bespomoćna , moja su braća Mrtva ležala u blatu. Bila sam gladna i izmučena , bolesna od straha i samoće.

 Pobjegla sam natrag u podrum ni sama ne znajući šta ću i umora tvrdo zaspala.

Svanulo je sunce. Glad i nagon za preživljavanjem natjerao me da napustim utočište I krenem u nepoznato.Sada sam naučila od čega treba bježati.

 

Bježala sam danima .....

 Čim bih čula zvuk motora , sklanjala se od buke i galame koju su proizvodila dvonožna Stvorenja i pod okriljem noći tražila hranu po otvorenim kontejnerima za smeće.

Prolazili su dani. Zaokupljena traženjem hrane , zaboravila sam na oprez.

 Oštra bol u nozi podsjetila me da stojim na cesti. Automobil je prošao, udario me i više nisam mogla pokrenuti zadnje noge.

Dovukla sam se u bolovima do ruba ceste i tamo ostala ležati čekajući da bol  prestane i da mi se vrati snaga.

Odjednom buka koja se približavala. Mala stvornje dugačke dlake na glavi dolazila su prema meni. Osjetila sam bol i našla se na rukama jednog od njih. Stvorenje me nekamo  nosilo usprkos mojim pokušajima da pobjegnem. Malecka me unijela u kuću i stavila u kartonsku kutiju, na mekan ručnik. Ista takva dvonožna stvorenja, samo puno veća nisu baš bila oduševljena mojim prisustvom. Dobila sam mlijeko a mala ruka milovala je  nježno moje krzno. Dani su prolazili a ja sam se polako oporavljala i mogla stati na sve četiri noge. Svakodnevno sam ustajala, odlazila u dvorište obaviti nuždu i kad bih se umorila odlazila natrag u kutiju.

 

Moj strah prema dvonošcima iz dana u dan je slabio.

 Počela sam se osjećati sigurnijom iako sam se od velikih neprimjetno sklanjala .

A onda jednoga dana zajedno sa kutijom izbačena sam u dvorište.

«Mački je mjesto vani» reklo je veliko dvonožno stvorenje.

 Danju sam lješkarila na suncu i nekako se snalazila, no noći su mi bile pravi pakao.

Navršila sam već 6 mjeseci i dečki su me naprosto proganjali.

Jedne noći ščepao me stari jednooki mačak i dok sam se uopće snašla ,  klonula sam i osjetila veliku nemoć. Jedva sam se uvukla u kutiju i prespavala cijeli idući dan.

 Dani su prolazili a ja sam svakim danom sve više osjećala slabost i težinu u trbuhu.

Nisam znala šta se samnom događa, a nakon izvjesnog vremena kada sam vidjela svoj lik u staklu izloga u susjedstvu uplašila sam se sebe same. Bila sam jako debela.

 Onda , jedne noći strašni bolovi a iz mene su počela izlaziti mala nejaka stvorenja.

Nisam znala šta da radim, uhvatila me panika a onda neko čudno blaženstvo i ljubav prema nejakim stvorenjima kojih sam nabrojila tri. Instiktivno, u meni se probudila  majka. Počela sam ih čistiti i prati a oni su odmah prionuli sisati mlijeko koje je počelo navirati iz mojih grudi. Postala sam mama maca iako to nisam očekivala.

No moji ukućani nisu željeli mene, a kamoli moje mačiće.

 U početku su me puštali na miru, djevojčica je mazila moje malene i mene , donosila mi hranu i vodu i brinula da ležaj u kutiji bude udoban.No jednog dana Veliki muškarac poklopio je kutiju, ubacio je u bunker automobila i znala sam da nas  negdje odvozi. Auto je stao, bunker se otvorio, kutija u kojoj smo se nalazili ja i moji mačići ostavljena je u travi u dvorištu neke napuštene, ruševne kuće.

Pored kutije plastična zdjelica s vodom i kroketima. «Snaći ćete se vi. Netko će vas  već pokupiti.» bilo je jedino što je rekao na rastanku, ušao u atuomibil i odvezao se.

Obuzela me neka tuga i osjećaj nemoći. Hrana i voda mogli su dotrajati u najboljem slučaju dva dana a onda::? Šta će biti sa mojim malenima kada ne budem više  imala snage hraniti ih i brinuti o njima? Nisam mislila na sebe.

Mučilo me kako ću spasiti svoju djecu.

Hrana i voda trajele su samo dva dana a onda sam slijedećih dva tjedna ,  tijekom kojih sam pročešljala svu okolicu u potrazi za hranom i vodom , gladovala i žeđala, dok nisam shvatila da mi se smrt velikim korakom približava.

Dok su moji maleni bezbrižno isisavali  i posljednje kapi mlijeka, moj je mijauk postajao sve tiši i hrapaviji. Bio je to plač očajnika,  nada da će netko čuti i pomoći.

Jednog jutra, dok je sunce sramežljivo izranjalo iz mora, u daljini sam čula šuštanje trave I neko komešanje. Glasovi su bili sve bliže , a pričale su dvije mlade žene  dok su se približavale našem skloništu. «Gle, cijela obitelj, i to ostavljena na milost i nemilost.

 Jadnici, ne mogu ovdje preživjeti!» bile su to riječi koje su zapečatile moju sudbinu ,a meni se vratila nada i osjetila sam silnu sreću. Žene su prišle i pokupile nas zajedno sa kutijom. Pomislila sam «I smrt je bolja od ove agonije, gore ne može biti» pogledala ih  zahvalno bez imalo volje da bježim .

Odnijele su nas u veliku toplu i svjetlu sobu, namjestile košaru za nas i donijele čak 4 zdjelice pune razne hrane , vode i mlijeka.Njihove ruke bile su nježne i pune samilosti  dok su milovale moje mršavo tijelo i igrale se mojim malenima.

Bila sam im neizmjerno Zahvalna i htjela im to pokazati umiljavajući im se oko nogu.

«Maca mora veterinaru , a malene ćemo nastojati udomiti» rekla je jedna ,  pogladila me po glavi i ostavila nas u miru da se konačno u sigurnosti sobe opustimo i odmorimo.

 Dani su nam prolazili kao u najljepšoj priči. Ojačala sam igrala se s malenima , uživala u dobroj hrani i čistoj i udobnoj košari a svaka zraka sunca u meni je dozivala želju za životom.

 

 

Kada su moja djeca navršila 2 mjeseca, počeli su dolaziti udomitelji.

 Gledala sam kako moja djeca jedno po jedno odlaze u novi dom i vidjevši kako ih sa ljubavi i pažnjom uzimaju na ruke , znala sam da će njihov život biti daleko ljepši od mojega.

 Kada je i zadnje mače udomljeno, ostala sam sama , pomalo uplašena , sa zebnjom u srcu šta će biti samnom.

Odraslu macu, makar i mladu teško da će netko prihvatiti.

 Tada su me odveli na operaciju. Ne znam što je veterinar samnom radio , tako sam čvrsto spavala , da sam bol osjetila tek kada sam se probudila.

No moje dobrotvorke njegovale su me sa puno ljubavi i poslije  10tak dana bila sam sasvim dobro.

Osjećala sam se odlično, dobro jela a imala sam i želju za igrom.

Starija , vrlo elegantna gospođa ušla je u moj život jednog sumornog jesenjeg predvečerja.

 Stajala je na vratima sa suzama u očima i gledala me bez riječi.

Njezina je ljubimica uginula i tražila je novu macu kojoj će pokloniti svoju ljubav.

Na prvi pogled mi se svidjela a znala sam da se i ja njoj sviđam. Iako sam bila obična  crna ulična maca , učinila bih sve da je osvojim. Krenula sam u akciju i prela glasno umiljavajući se oko nje nadajući se da će shvatiti koliko sam draga i poželjna.

Gospođa se nasmiješila , uzela me u naručje i pritisnula svoj obraz uz moj.Odluka je pala.

 Krenula sam konačno kući, a moje je srce pjevalo od sreće.

Dobila sam najljepši dom koji sam samo mogla poželjeti. Sve mi je bilo prekrasno.

Moja nova crvena košara, mekani bijeli jastučić, hrana koja me mamila svojim mirisom,  Posvuda mišići i druge igračke, na terasi veliki plastični WC s pijeskom koji je mirisao.

Veliki crni pas prihvatio me odmah, vjerojatno je slutio moju bolnu prošlost, jer je i sam bio usvojen. Brzo smo pronašli zajednički jezik, tolerirajući jedno druga, sve dok nismo  konačno postali nježni i vjerni prijatelji.

Naša nas obitelj mazi i pazi, često zajedno uživamo u vrtu, igrajući se u travi i cvijeću dok naši ukućani ispijaju popodnevnu kavu.

 U kišnim i hladnim danima često drijemamo svaki u svojoj košari , uživajući u toplini jastuka i ljubavi kojom nas naši dobročinitelji svakodnevno obasipaju.

Od jedne jadne sasvim obične «ulične mace» postala sam razmažena ljubimica,  uživam u svakom novom danu i konačno živim životom vrijednim življenja.

 

 

OVA JE PRIČA POSVEĆENA SVIM ONIM LJUDIMA KOJI SA GAĐENJEM  GLEDAJU NA ULIČNE MAČKE. VRIJEME JE DA KONAČNO SHVATE DA ŽIVOTINJE NISU SVOJOM VOLJOM OSUĐENE NA ULIČNI ŽIVOT.

VRIJEME JE DA PRIHVATE ČINJENICU DA JE SAMO I JEDINO ČOVJEK  ODGOVORAN ZA PATNJU I BOL ŽRTVE KOJE SU MNOGE NEDUŽNE ŽIVOTINJE.

I DA SAMO ČOVJEK ODLUČUJE PO SVOJOJ SAVJESTI HOĆE LI IM ILI NEĆE POMOĆI.

SVAKO ŽIVO BIĆE ROĐENO JE SA RAZLOGOM I IMA ELEMENTARNA PRAVA  NA ŽIVOT VRIJEDAN ŽIVLJENJA.

MNOGE ŽIVOTINJSKE PRIČE IMALE BI SASVIM DRUGAČIJI ZAVRŠETAK  KADA BI ČOVJEK KORISTIO STERILIZACIJE KAO SREDSTVO SPREČAVANJA RAĐANJA «PREKOBROJNIH» MAČAKA I PASA.

KAO NAJINTELIGENTNIJI I DOMINANTNI OBLIK ŽIVOTA NA PLANETI ZEMLJI, ČOVJEK IMA MORALNU OBAVEZU BRINUTI SE O DRUGIM ŽIVIM BIĆIMA I POMAGATI IH, JER SE JEDINO NA TAJ NAČIN OSIGURAVAJU UVJETI ZA OPSTANAK SVIH USKO POVEZANIH OBLIKA ŽIVOTA NA ZEMLJI.

 NEPOTREBNO UBIJAJUĆI I MUČEĆI ŽIVOTIONJSKE VRSTE, ČOVJEK NARUŠAVA PRIRODNU RAVNOTEŽU , OPASNO ZANEMARUJUĆI ČINJENICU DA PRIRODA BEZ ČOVJEKA MOŽE, A ČOVJEK BEZ PRIRODE NE!!!