TUŽNA LJUBAVNA PRIČA :

= Dolazi noć, jer mora doći, dan se bliži svojem kraju, potrebno je otići na počinak. Muke tek nastaju! A noću kada nije bilo posla stalno sam mislio na nju. Jer ona je dolazila kada sam se najmanje nadao. Iznenada bi došla, iznenada bi i otišla. I opet je jednog dana nestala, izgubila se iz mojega života. Dugo se nije javljala, stalno i često sam mislio na nju i nadao se da ću je jednom sresti. 
I onda je jednog dana došla, pozdravili smo se,..! Sa mnom je ostala neko vrijeme moguće zato što nikamo nije imala poći. Nisam znao zašto se vratila, čak me naučila i plesati. Jedno smo vrijeme bili poput prave obitelji ona i ja sami. To su bili moji najljepši dani života. 
Idemo u krevet, pitam je - „hoćeš li se udati za mene,..? Bio bih ti dobar muž, ali vidim da se nećeš udati za mene. Zašto me ne voliš, nisam pametan ili dobar za tebe? Kako mi to tako bježiš,..“? „Ne bježim“, rekla je, ali ipak je otišla. 
Ostao sam tupo gledati za njom, ostao je prazan krevet, prazan prostor, sve je odjednom postalo prazno i pusto. Noćima nisam imao mira. Jedne sam noći odjednom ustao i počeo trčati. Isprva bez nekog cilja, kasnije od mjesta do mjesta, od grada do grada, od države do države, od oceana do oceana. 
U trčanju često sam mislio na nju. Pitali su me zašto trčim?,..- a trčao sam, bježao što dalje - da li od sebe ili od nje? Nisam znao odgovor. Trčao sam po blatu, po kiši, po snijegu, po vodi, po smeću, po prašini, a ponekad sam stao i u pseće govno. Pitali su me da li znam da sam stao u pseće govno? Znam i to se događa - odgovorio sam smireno. 
Jedno se vrijeme oko mene počelo sakupljati društvo. Govorili su - „zaboravi prošlost, okreni se budućnosti“. Ali, moje su godine prolazile u trčanju. 
I odjednom bez nekog posebnog razloga, u meni je nešto stalo. Postao sam po prilično umoran od trčanja, bježanja od sebe samoga ili možda od nje - moje neuzvraćene ljubavi. Mislim da je došlo vrijeme da se vratim kući. I tako iznenada kao što su i počeli, moji su dani trčanja prestali.

Jednog sam dana dobio pismo od moje ljubavi. „Što si radio sve ovo vrijeme od kada smo se rastali, od kada se nismo vidjeli,..“? Trčao sam dugo i mnogo bez cilja, rekao sam. Moram ti nešto reći - kaže moja ljubav, bolesna sam od neizlječive bolesti. Pođi sa mnom kući, rekao sam, a ona pita,..- „hoćeš li se sa mnom vjenčati“? Hoću rekao sam. Vjenčali smo se! 
Pomagao sam joj i služio je dok je ležala nemoćna u krevetu. Cijelo vrijeme njene bolesti njegovao sam je do smrti - isto kao i svoju majku. 
Umrla si, umrla je moja ljubav u jedno predvečerje u suton kada je Sunce odlazilo na počinak. U zaljevu morskom na vodi, gledao sam miliune iskrica sunčevog odbljeska. Nisam znao gdje počinje nebo, a gdje voda, sve je postalo jedno te isto, baš kao i u mojoj duši. 

Pitam se imamo li svi sudbinu, da li je ona određena, ili je sami stvaramo. Sada poslije tvoje smrti, mislim da je to sve jedno, ali znaj, bit ću kraj tebe, ako nešto budeš trebala - tamo na onome svijetu. Ti si mi potpora, inspiracija u mojim tužnim, besanim noćima. Nisam nikada rekao da te volim, a često sam htio te riječi izgovoriti na glas, ma da sam ih u mislima, stalno mislio.

Dolores Rodin,  ---- N.N.A.G. — na lokaciji Zagreb, Croatia