Ah, kako uopće da izrazim svoju bol, koja mi kida srce? Ja, moćan i snažan vitez u oklopu,sa sjajnim mačem, koji je tolike neprijatelje zbrisao sa lica zemlje, ranjen sam, više nego ikad..Kasno shvatih, da oklopi kod  bola duše, ne pomažu..Bar ovi koje imam..I ne uzeh za ozbiljno, kada mi rekoše da je dovoljna bezuvjetna i čista ljubav,da postanem neranjiv..Ma, kakva čista ljubav? Mišljah, da su to priče za djecu i sanjare..I za slabiće, koji u sebi nemaju mušku snagu i hrabrost kao ja..I u trenutku sam se pokajao,kad sam shvatio da ljubav postoji, ali bilo je kasno..O,kako sam se pokajao..Želio sam sve vratiti unatrag, promijeniti život...Ali ne mogoh..Imao sam dragog, vjernog prijatelja, koji je u svakoj borbi bio uz mene..Bio je dječarac, kad sam ga pozvao da mi služi..Ali nikad mi zapravo nije služio..To sam samo ja osjećao..Bio je zadovoljan što me može pratiti,i nikad, ni u jednoj borbi, nije me ostavljao..Na bojištu je tako vješto pronalazio put do mene, ne zadobivši ni jednu jedinu ranu,a nikakvog okolpa nije imao..Pa se pitah često,tko je uopće on? Da li je upće ljudsko biće, ili nešto nezemaljsko,čarobnjakov šegrt..Ne znam..

Uvijek je znao otkriti tugu u mome srcu,i dovoljno je bilo da sjedne uz mene..i sve bi bilo lakše..Vremenom je postao čovjek,snažan u svojoj postojanosti, i predivan u svojoj mirnoći..Bio je zapravo neranjiv, i uvijek, kad bih ga pitao kako to postiže, reče mi," Ja ljubim..i to mi je dovoljno"..

Ma, kakve priče o ljubavi? Imao sam najljepše žene koje sam htio,uživao u njihovoj ljepoti i putenosti, i to je bila prava ljubav..Treba živjeti ljubav, a ne sanjariti..

Vidjeh,da moj prijatelj uvijek u isto vrijeme, kasno u noć, negdje odlazi..Nikad me nije zanimalo gdje to on ide, no..Znatiželja me povukla, da ga slijedim..I učinih to..

Ah, kako čudnovat bješe taj put kroz šumu, put za kojeg znao nisam..I dođoh, do obale jezera tamnog, gdje prijatelj moj, klekne na obalu,zaplakavši..On nikad plakao nije..Zar on može osjećati bol?

I ostadoh bez daha, kad vidjeh da iz jezera izranja djeva, ljepša od Mjeseca, koji je srebrom prekrio jezero, sjajnija od sunca, bez kojeg života nema..

Poželjeh da je zagrlim, i odvedem sa sobom..

Poželjeh da nestane svijet oko mene, da postojimo samo nas dvoje..Ustah, i potrčah prema obali..Moj prijatelj se skameni..Djeva nestade..A ja se smrkoh i potamnih od bijesa..

Uhvatih ga za vrat i rekoh mu da mi pozove Djevu, no on biješe nijem..Reče mi da ona dolazi sama, i samo onome, koga odabere..

Bijah još ljući..Odvedoh ga kući,i dadoh mu vremena do jutra da se predomisli..No, "mali " je šutio..

Dadoh ga išibati do krvi,no nije prozborio ni riječ..Stiskao je nešto u ruci, dok su udarci padali po njemu, i gledao me pogledom bez imalo bijesa..Kako je mogao, ne mrziti me?Odakle mu ta snaga?

Kad su ga odnijeli, mrtvog, otvoriše mu jedva  šaku..I vidjeh u njoj divnu, crvenu ružu..Nijedna latica joj ne bješe uvela, bila je svježa, kao da je tek ubrana..

Shvatih sve...I sanjah te noći, da me prijatelj moj, sav u sjaju, vodi do jezera..I priđe mi djeva,pruživši ruku ravno do moga srca..Kriknuh, no bilo je kasno..U moje grudi,stavila je novo,kristalno čisto srce,koje nikad nisam u grudima imao..I tada, zagrljena sa mojim prijateljem, nestade u jezeru..

Znao sam, da sam dio njih, jer samo meni, smrtnome,iako, tako tvrdom i oholom,bješe darovano novo srce..

Bez oklopa,ali neranjiv, bit ću taj, koji će graditi novi svijet..Ljubav,koja mi je poklonjena, treba nastaviti živjeti..