Okružena ljudskom sujetom, pohlepom i tvrdoglavošću, zaboravljam da je ova zemlja poklonjena onima koji  imaju širom otvorene oči i dušu...Otvorena za ljepotu plavog neba i ljepotu dobroga u nama.

Uokvirena sam čeličnim osmjesima, gdje se bjelasaju zubi, spremni za posljednji ugriz i zadavanje posljednje rane na srcu.

Kako se boriti sa tim uokvirenim talasanjem uvjeravanog zla, kako pomilovati ukočena lica koja umiru u svojoj samospoznaji da im je najbolje, a postaju bezlični likovi bez duše, bez mrve duše...

Ja hoću, ja želim pomilovati ta lica, želim zagnjuriti svoje srce u njihovu kosu, raščupanu od neurednog bitisanja, želim ih zagrliti čvrsto i unatoč svemu, reći: Volim te, jer znam, da gube polako sebe...Želim im šapnuti u uho, koliko ljubav briše sve nataloženo, čvrsto, čvrsto ih zagrliti, dok im suze ne otope onaj zaleđeni osmjeh, dok im usne ne postanu toliko mekane i nježne, da mogu odgovoriti: Volim i ja tebe...

Želim slijediti taj tok ljubavi, jer ljubav jedina ruši zlo na koljena, ona je bujica koja preplavljuje, ali ne možeš potonuti u njoj. Od našeg predivnog planeta ljubavi, rušilački vulkan zla želi načiniti ogromno zgarište.

Ali, nema straha. U ljubavi ne postoji strah. Oni, koji se usude voljeti, grade mostove među sobom. I prelaze rijeke uzavrele lave, smiono i spretno. Svi se povezujemo i sastavljamo novo kopno, novi kontinent, gdje ljudska glupost i okrutnost ne mogu preživjeti..

(Napisano 2009. godine)