35. TRNJE I LEPTIRI

 

        Duše širom zemlje i neba, koje su se na divan način srele sa Strancem, počeše se tajom sastajati, i jedne drugima pričati čudesa koja su ih snašla u susretu s Njim. Sastajališta postadoše moćna i zanosna mjesta, iz kojih je strujio Njegov ljubavni nauk.

        Njihove su se riječi podudarale u opisu, u doživljaju, i u promjeni koja ih je obuzela, preobrazivši im misli, govor, i ponašanje. Sve tako do jednoga dana, kad jedan od njih uzdahnu i reče:

        “Divota, braćo, da, divota. Ali nije bilo lako, braćo... Bio je to hod po trnju. Krvario sam, ali sam ustrajao”.

        Jedan se drugi začudi tim riječima.

        “Kako to smiješ reći? Ta bilo je lako kao leptirov let”!

        Progovoriše tada svi – jedni da je bilo teško, drugi da je bilo lako.

        Onda se raziđoše – oni koji su mislili da je bilo lako, osnovaše posebnu skupinu, i prozvaše se leptirima; odvojiše se od onih koji su bili uvjereni u teškoću Divnoga Puta, pa im zbog toga pridjenuše naziv trnoviti.

        Nisu shvatili da su i jedni drugi kazivali istinu, ali vlastitu.

 

 

Ne možeš dokazati teškima da je bilo lako, a ni obratno.

 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 7. (još neobjavljeno)