21. TRI PUTA JEDAN

 

        Divni je išao svijetom u tri Svoja lika. Svakomu su liku hrlili oni, koji su tim likom bili prizvani. Češće su ga pohađali u snu, nego na javi. Među sanjačima, opet, češći su bili oni, koji se sna nisu sjećali.

        Za vrijeme blagdana, na jednoj pustoj visoravni sastajali su se poklonici sve Trojice, gdje su povremeno priređivali prave gozbe znanja i razumijevanja. Sva su Tri Lika tada zalazili među Svoja tri naroda, i svaki je Lik na svoj karakterističan način kazivao što je kazivao.

        Jedan od njih, starac s glinenom lulom, znao bi svoje učenike odalamiti, i nije lako praštao propuste. Drugi je bio neumoran u igri s čudesima; bio je k tomu neumoran Učitelj, neumoran Liječnik. Treći je bio blaženi kralj svijeta, izgledom djevica.

        “Što misliš, hoće li ovi naši umjeti odmrsiti konce jedni drugima”? pitao je Učitelj-i-Liječnik.

        “Misliš, hoće li ih zamrsiti”? protupitanjem je odgovarao Onaj S Lulom.

        “Naravno da hoće. Naravno da neće”, sa smiješkom je kazivala Djevica, i bila pritom blažena.

        Poklonici su noću pohađali školu, gdje su vježbali, učili, upoznavali se, liječili se, dogovarali se. Jutrom su izranjali u svijet, koji o tomu noćnom zbivanju nije ništa znao, niti je mogao znati.

        Jedne noći uoči velikog blagdana Silaska, na visoravni su gorjele baklje, i odzvanjali su bubnjevi. Noćnici su nosili svečane nošnje, pjevajući pjesme svojega podneblja, na jezicima svojega kraja.

        “Noćas polažemo zakletvu da ćemo se sjetiti, unatoč svemu što nosimo u glavi i stegnima”, govorili su. “Da ćemo se na javi prepoznati. Da ćemo dogovoreno izvršiti. Da ćemo zajedno dočekati rođenje novoga svijeta”.

        Sva tri lika Divnoga slušala su ih i gledala kao svjedoci, svaki na svoj način. Onaj S Lulom podsmješljivo, Onaj Drugi sjetno-i-nježno, Onaj Treći ushićeno.

 

        Sutradan se Krov Svijeta urušio u bezdan. Sutradan su krenule vojske gladnih kroz polja skakavaca. Sutradan su mrtvi jaukali vapeći za ukopom, kojega nema tko obaviti. Sutradan je golem oblak zaslijepio oči Zemlje, te je ona posrnula i udarila o zid praznine, skotrljala se iz svoje putanje. Sutradan... više nije bilo ni dana, ni noći, ni gornjega, ni donjega.

        Sva Trojica sjedili su na bivšoj visoravni, gledajući bivši svijet.

        “Hoćemo li iznova”? upita poslije nekoga vremena Onaj Strogi.

        “Jedva čekam”, šapnu nježno Učitelj-i-Liječnik.

        “O čemu vi to pričate”? smiješio se Blaženi. “Zar ne znate da sam vas nadigrao, iako sam najbezazleniji od Nas Trojice”?

       

Iz djevičjih usta krenu zapovijed, i smjesta poustajaše svi oni smaknuti bilijuni, vratiše se rijeke u korita, planine u visinu. Visoravan uzleti iz bezdana, s još uvijek gorućim bakljama, obrubljena jekom bubnjeva. Oko Trojice se sjatiše poklonici u svečanim haljinama.

“Gdje ste bili”? pitali su Likovi, svaki svoje.

“Nigdje. Ovdje”, odgovoriše tri naroda. “Zar noćas nije velika svečanost polaganja zakletve”?

 

“Nije ti bilo dosta što si ih uskrsnuo, već si im oduzeo i sjećanje na smrt”, rekoše Dvojica Trećemu, malo smiješeći se, malo mršteći se. “Da, nisu ni primijetili da nisu postojali”.

 

Tako se doskočilo i zakonu i milosti: bezakonje je bilo namireno smakom, kako je tražio Strogi; smak je bio ublažen i skraćen, što je isposlovao Nježni. Naposljetku su i uzrok i posljedica bili izbrisani iz prostora, vremena, i pamćenja, što je bilo po volji Trećemu -  Blaženoj Djevici, koja je, srećom, imala posljednju riječ.

       

 

        Kad je igra prerazigrana, onda se jedan glumac razdijeli na tri uloge...

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)