Subota

 

   Kako se podne približavalo, ovaj puta malo brže nego inače, jer subotom bi obično navalili kupci, pa se nekako činilo kao da vrijeme brže teče, Mia počne osjećati neki nemir, koji ju je nagonio na greške i bilo je samo pitanje vremena, kad će neku njenu grešku uočiti gazda Ljubo i nemilosrdno je kazniti svojim poganim rječnikom, kojim se sa uživanjem služio. Sva je ustreptala, jer znala je: toliko je umorna i zabrinuta i tužna, da će je samo jedna jedina gazdina riječ natjerati u gorki plač.

 

   Iza nje je ostala veoma teška noć, gotovo neprospavana. Zaspala je tek negdje blizu četiri sata, a već prije pet stajala je pod tušem, drhtureći i  nastojeći se razbuditi. Mislima je bila uz Tomicu, jer kad je ustala prvo je prišla njegovom malom krevetu i prislonila mu dlan na čelo: gorjelo je. Bila je zabrinuta zbog toga i odlučila upozoriti Ančicu na to, kad djevojka bude stigla. Mora joj kupiti neki poklončić, djevojka je to zbilja zaslužila.

   Ančica je stigla je upravo kad je Mia dovršila oblačenje, našminkavši se više nego obično, nastojeći na taj način prikriti bljedilo lica i tamne, prijeteće podočnjake, koji su pričali svoju bolnu priču svakome tko bi se zagledao u njihovo duboko plavetnilo.

   - Gori - šapne Ančici, kad je ova ušla sva pospana, obučena u crvenu trenirku i ozbiljna izraza lica. - Molim te, mjeri mu temperaturu svaka dva sata i ako mu se poveća, zovi me.

   - Hoću, bez brige. Dobro ću se brinuti o njemu.

   - Znam da hoćeš - zahvalno prošapta Mia, poljubi  sina koji je grozničavo spavao i napusti topli stan, da bi se uhvatila u koštac sa još jednim paklenim danom.

 

   I evo, dogodilo se. Ono što je slutila čitavo jutro, postalo je stvarnost. U trenutku kad je podizala veliku staklenku kiselih krastavaca, jer danas je bila poslana preuređivati police, odjednom osjeti kako joj u džepu vibrira mobitel. Znala je kako su privatni razgovori mobitelom zabranjeni, ali …mora tako postupiti, ne može birati. Gazda joj naredio odmah rano jutros: dovesti u red police! Nije se libio napomenuti, kako zbog jučerašnjeg žalosnog iskustva u ženskom toaletu, nije sposobna normalno komunicirati sa kupcima. Žalosno iskustvo u ženskom toaletu, mislila je Mia potišteno. Tako on zove slom živaca jadne Zdenke. Žalosno iskustvo … Mobitel je i dalje uporno vibrirao. Naslutivši što taj poziv znači, ruka joj zadrhti, teška staklenka klizne polako, baš kao na usporenom filmu između onemoćalih joj ruku, podignutih visoko u zrak i praćena bespomoćnim pogledom Mie, sa treskom jačine male bombe razbije se na podu. Mali se krastavci posvuda razmile, podsjetivši Miu na miševe, kojih se užasavala.

   Ukočena, sa mislima uz sina, uz svog voljenog jedinca, malog Tomicu koji gori u vrućici, Mia posegne u džep i izvadi mobitel. Poziv je od Ančice, kao što je i naslutila, očekivala čitavo jutro.

   - Reci, Ančice - tiho reče u aparat.

   Slušajući drhtav i uplašen glas Ančice, koji je izvještavao o zdravstvenom stanju, bolje reći pogoršanju, njenog Tomice, Mia ugleda gazdu Ljubu: jurio je svojom ogromnom tjelesinom između polica pravo prema njoj, poput nezaustavljivog razjarenog nosoroga.

   - Šeprtljo glupa! - siktavo joj šapne unoseći joj se u lice, ne želeći da kupci čuju. - Platiti ćeš ovo! I još melješ na mobitel, umjesto da počistiš ovaj svinjac!

   - Moram kući - reče Mia, koja nije ni čula njegove riječi: u glavi joj odjekivale neke druge riječi.

   - Nigdje ti ne ideš, kravo nespretna! - zareži on i dalje tiho nagnuvši se krupnom tjelesinom nad njom. - Prvo počisti ...

   - Moram ići - prekine ga Mia prvi put od kako ga poznaje. - Sin mi je teško bolestan.

   Zapanjen tolikom drskošću, gazda Ljubo za trenutak ostane bez riječi, a Mia to iskoristi.

   - Zbilja moram ići - molećivo reče gledajući u pod. - Javljaju mi kako mu je vrućica  skočila do neba. Moram sa njim u bolnicu. Hitno!

   - Nigdje ti ne ideš! - odvrati ukočeno i bijesno gazda. - Rekao sam ti da počistiš ovo!

   Stajao je onako ogroman nad njom, rukom pokazujući na nered oko svojih nogu, ali se Mia sada, kad je bio u pitanju njen Tomica, ni malo nije bojala.

   - Svejedno idem! - reče prkosno i pogleda ga pravo u oči, crne ljutite. - Moram ići!

   - Ako odeš, više se ne vraćaj! - odreže gazda. - Gotova si ovdje za sva vremena.

   Mia slegne ramenima: ako mora birati između života svog sina i posla, nema za nju kolebanja. Okrene leđa gazdi i čvrstim i brzim koracima odjuri u malu garderobu, dok je gazda bijesno buljio za njom, sa mukom gutajući neizgovorene psovke i uvrede, a ostale namještenice, pored kojih je prolazila, ispraćale je sa osmjesima podrške. I zavisti.

   Presvlačeći se u garderobi, brzo i sa strepnjom, shvati kako će se sutra moći naspavati, ispavati do mile volje, odmoriti, jer sve je odmor, pa čak i njegovanje bolesnog sina, kad se usporedi sa ovim robijanjem ovdje. I usprkos teškoj i nezavidnoj situaciji, u kojoj se tako iznenada našla, lagani joj smiješak preleti licem, obasja ga, uljepša.

 

   Već poduže čeka u bolničkom hodniku i nemirno šeće njime, povremeno bacajući poglede kroz velike prozore: oblaci su konačno počeli nestajati, sunce se probijalo između njih nakon nekoliko dana. Gledajući u bolnički park, Mia se zapita zašto je sve u njenom životu tužno, teško, bolno. Čime je to zavrijedila? Ništa lošeg u svom mladom životu nije učinila, samo se bori za svoje mjesto pod suncem. Ali njeno joj sunce nekako uvijek izmiče i grije drugog. Je li krivica u njoj? Postoji li uopće krivica?

   Mia sjedne na dugačku klupu i zakopa lice u ruke, dok joj je duga i crna kosa slobodno padala: slika očaja. Zašto? Pitanje odjekuje u njoj. Sve je podredila sinu, radu, poslu od koga tako malo ima, a sad više ni to malo. Nigdje ne izlazi, nema nikog, čak ni ljubavnika sa kojim bi podijelila svoju tugu. Ima samo Tomicu i ako mu i njega grubost života otme... Sa dvadeset i pet godina života, kao da je došla na kraj puta.

   Ugledavši liječnika, koji je primio njenog Tomicu, kako joj se približava dugačkim hodnikom, Mia ustane, uspravi se, odlučno podigne glavu, a crne joj oči zasjaje plamenom odlučnosti: ma kakva da je vijest, koju će joj za koji trenutak liječnik priopćiti, neće je slomiti, baciti na koljena! Nikada više se, ni sudbini ni čovjeku neće klanjati, pogotovo se neće bojati, ničega i nikoga. Samo da njen Tomica …

    Stoji onako krhka, umorna, sa podočnjacima, odlučna ustrajati u svom dostojanstvu čovjeka i čeka ...

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.