Četvrtak

 

   Trčeći posljednjih dvjesto metara koje su je dijelile od malog marketa, velikog ostakljenog pravokutnika, gdje je radila i zarađivala za život, Mia sa zebnjom u grudima začuje zvono sa obližnje crkve. Znala je da zvono zvoni u šest sati, još je noć, zimsko doba još uvijek vlada, ali je to najmanje brine.

 

   Jutros je ustala već u četiri i četrdeset i pet, oči je jedva uspjela otvoriti. Već poduže slabo i kratko spavanje, pretvorilo se u kroničnu neispavanost i postalo njen dio kojeg bi se vrlo rado riješila. A sad još i Tomina prehlada, koja se pojavila ni od kuda. Jučer poslijepodne, bila je srijeda, kao i svaki dan pokupila ga iz vrtića i primijetila da mu nosić pomalo curi, ali nije izgledalo strašno i svom se snagom nadala kako se neće pogoršati.

   Malo se igrala sa svojim jedincem, petogodišnjakom, dok mali nije iznenada klonuo i počeo drijemati. Izmjerila mu temperaturu i odahnula kad je ustanovila da je barem to kako treba. Umotala je dječaka što je bolje umjela u tople dekice, dala mu zaslađeno mlijeko i spremila na spavanje, a ona se, iako umorna i bolnih nogu, bacila na peglanje. To je bilo jedino vrijeme koje je mogla iskoristiti za kućanske poslove: kad mali spava i konačno ima malo vremena za sebe. Dok je peglala, pratila je serijski film na televiziji i povremeno se smiješila. Bijeg od grubosti stvarnog života.

   Legla je već u deset i trideset, a kad je budilica zazvonila u četiri i četrdeset i pet, činilo joj se kako je upravo zaspala. Osjećaj kako su joj oči pune pijeska, nije je napuštao, dok je poluzatvorenih očiju prilazila sinovljevom krevetu, koji je bio pored njenog udaljen ni dva koraka.

   Polako, pazeći da ga ne probudi, jer mali Tomo može uhvatiti još pola sata sna, Mia se onako raščupane crne kose, koja joj padala niz duguljasto lice u raskošnim slapovima, nagne nad njega i zaustavljajući dah, položi dlan na malo dječje čelo.

   - Bože moj! - uzvikne, ali tiho. Čak je i u nesreći bila tiha, neprimjetna.

   Mali je imao vrućicu, znala je to i nije imalo smisla zavaravati se. Sva očajna, Mia se ogleda u mraku sobe, baš kao da traži nečiju pomoć. Nitko joj nije mogao pomoći, znala je to. Tomislav, otac malog Tomice, napustio ih je odavno, ima tome već tri godine i brigu o djetetu sasvim prepustio njoj. Jednostavno je nestao. Pokušala mu je ući u trag, tužeći ga za alimentaciju, ali bilo joj sve uzaludno. Kao da je u zemlju propao, potpuno je nestao, nigdje nije bio evidentiran. Tako su joj bar rekli, a Mia nije imala razloga ne vjerovati im.

   Dok je odlazila u minijaturnu kupaonicu, Mia se već pribrala. Život ju nije mazio i nije imala vremena žaliti samu sebe. Jedina dobra stvar koju je dobila od ljubavi prema Tomislavu, na koju je on bezdušno pljunuo, bio je ovaj mali stančić: mala kuhinjica, minijaturna kupaonica i spavaća soba u dobro očuvanoj petorokatnoj zgradi. Stan se nalazio visoko gore, iznad petog i posljednjeg kata, otet od sivog krova, pa je iz spavaće je sobe mogla gledati na  more: čitavo se sidrište rasprostiralo pod njenim pogledom. Njen privatni pogled na svijet. Koji je jako voljela. Nigdje nije izlazila, osim u nedjeljnu šetnju sa sinom. Kad imate plaću od 1 700 kuna, nema para, a ni volje za izlascima. Bila je sretna kad bi uspjela izgurati mjesec, a da se ne zaduži.

   Istuširala se, podvezala dugu i crnu kosu u raskošni konjski rep, blago našminkala, ovlaš istaknuvši lijepe crne oči, koje su blago promatrale svijet. Otiđe do krevetića sinčića i blago ga prodrma, nježno mu stisnuvši ramena.

   - Idemo, zlato! - tepala mu. - Moramo se ustati.

   Svakog bi joj jutra bilo muka zbog toga, ali morala je: bila je sretna što je dobila mjesto u vrtiću i nije si mogla priuštiti izgubiti ga. Zbog toga odluči odnijeti Tomicu u vrtić, a poslijepodne, kad završi sa poslom, odvesti sina kod liječnika. Izostati sa posla nije dolazilo u obzir: nije ni pomišljala na to. Suviše je dobro znala kakve bi je posljedice zadesile. Taj joj je strašan mač neprestano prijeteći visio nad glavom. Ostati bez posla. Pridružiti se ogromnoj vojsci nezaposlenih.

   U mraku, posrćući sa sinom u naručju, dok je on kunjao u njenom naručju toplo zamotan u dekice i njenu beskrajnu ljubav, nekako je stigla do vrtića. Putem je odlučila što će reći, kako objasniti crveno lišce Tomice. Reći će istinu, najbolje je. I onako ne zna lagati.

   - Bolestan je - reče iskreno mladoj djevojci sa naočalama na prćastom nosu, koja je i sama izgledala dječje. - Ne mogu drugačije postupiti. Gazda će mi dati otkaz, ako ostanem kući. Smisliti ću nešto za sutra, lijepo vas molim da ga danas primite i pričuvate.

   Iva, mladolika žena, "teta" u vrtiću, ohrabrujuće joj se nasmiješi, primi Tomicu u svoj zagrljaj. Mali joj se pospano prepusti.

   - Bez brige, čuvati ću ga - rekla je tiho. - Ali morate ga odvesti liječniku.

   - Odmah poslije posla! - dobacila je Mia i već trčala prema autobusnoj stanici sa samo jedinom bolnom mišlju u glavi: ne smije zakasniti.

 

   Kasnila je, doduše samo bijednu minutu, ali kasnila je. Gazda Ljubo, kako je zahtijevao da ga zovu, visok, krupan, jako debeo i crvenog lica, stajao je kao i svakog jutra na ulazu u market i gledao na sat.

   - Stiže i lijena krava! - dočeka je on posprdno i značajno podižući ruku na kojoj se nalazi zlatni sat. - Ako ne želiš raditi, samo reci. Ima ih koji žele.

   Dok su joj živci treperili zbog svakodnevne uvrede koja se ponavljala iz dana u dan, Mia projuri pored vlasnika i izgubi se između polica do male garderobe. Jedva susprežući suze, presvuče se, pogleda na brzinu u ogledalo i odjuri na svoje mjesto: posluživala je kupce kruhom, kolačima, suhomesnatim proizvodima i još ponekim sitnicama. A i uskakala je gdje god je bilo potrebno. Tamo gdje bi svemogući gazda Ljubo naredio. Ni u snu nije pomišljala odbiti neku naredbu.

   - Smiri se - reče joj kolegica, koja se približava svom pedesetom rođendanu i već dvadeset i četiri godine radi ovaj posao. - Znaš i sama da je gad, smiri se.

   - Kako ti, Zdenka,  podnosiš sve ovo tolike godine?

   - I sama se pitam - odgovori Zdenka, krupna, prosjeda, umornog i žalosnog lica: prije dvije godine umro joj suprug i još se uvijek nije oporavila od tog udarca.

   - Sve se bojim - reče joj Mia - kako neću moći ovo izdržati. Pa taj me luđak svakodnevno vrijeđa!

   - Ne vrijeđa samo tebe - umorno reče Zdenka: bilo je tek šest i nekoliko minuta i kupci još nisu nagrnuli. - Svih nas vrijeđa, svakodnevno. Znaš li da je najavio i nedjelju radnu?

   - Što? - Mia razrogači crne oči. - Bože moj, sin mi je bolestan: radovala sam se što ću barem čitavu nedjelju provesti sa njim.

   - Što ti je malome?

   - Ne znam - slomljeno reče Mia. - Ima vrućicu, vodim ga poslijepodne liječniku. Ali zašto u nedjelju...?

   - Kaže da moramo preslagati neke police, izvršiti djelomičan popis robe - obavijesti je Zdenka. - Pola će osoblja posluživati mušterije, a mi, koji smo trebali odmarati, razvrstavati ćemo robu. Izmislio je to, sve štima i ništa nije potrebno...

   Prestane naglo govoriti: dvije se žene približile i obje su sada navukle osmjeh na lica, dok im oči ostale ozbiljne, umorne. Obrambene maske. Zaštita od vanjskog utjecaja.

   Dan se polako i ubitačno sporo odmotava, poput ogromnog i zamršenog klupka. Misao Mie neprestano bježi bolesnom sinčiću. Poslužuj, reži kruh, zapakuj malo sira, odnesi ovo tamo, ono onamo, počisti ovo, počisti ono...Zašto se upravo sad morao razboljeti? Neprekidni monotoni i ubitačni tempo traje i melje sve pod sobom. Kako li mu je sada? Izreži malo salame. Boli li ga? Počisti ove mrvice. Nema predaha: kako dan odmiče sve više ljudi navaljuje u ovaj prije samo tri mjeseca otvoren market.  Je li bolje jadnome mališi? Je li vrućica popustila? Žamor glasova i zveckanje blagajni ispunjava unutrašnjost marketa, a nad svim tim neumorno bdije gazda Ljubo. Njegovom pogledu ništa ne može izmaknuti, sve vidi, sve primijeti i svaki propust, svaku grešku, nemilosrdno kažnjava. I to tamo gdje najviše boli: oduzimanjem od ionako male plaće. Lagano se šeće prostranim marketom, ponosni vlasnik, gazda, i na propuste upozorava svoje robinje. Jer one to za njega jesu, odjednom Mia shvati kristalno jasno.

   A one šute. Saginju glave i šute. I rade. Mia ne može vjerovati kako je bila sretna kad je konačno uspjela dobiti ovaj posao. Toliko je nade polagala u njega, a u što se sve pretvorilo? U mučenje, svakodnevno verbalno vrijeđanje gazda Ljube, izrabljivanje, jer radi mnogo i prekovremeno koje joj nikada nije plaćeno. Prije samo petnaest dana posjetila ih inspekcija i zapitkivala za radne uvjete, prekovremene...svakojaka su im pitanja postavljali, ali nisu previše insistirali na odgovorima. Netko je dan ranije dojavio gazda Ljubi dolazak inspekcije, pa je on osobno to isto poslijepodne posjetio svaku radnicu i podsjetio je kome ima zahvaliti što  prima plaću. Ni jedna se radnica, sve odreda zaplašene njegovom posjetom i nedvosmislenim prijetnjama otkazom, ni jednom riječju nije požalila na nemoguće uvjete rada.

   - Plaćaju vas za rad nedjeljom? - upitali su upravo Miu.

   Još dok je otvarala usta, bila je uvjerena kako će izreći golu istinu, ali je i ona pognula glavu, promrmljala kako je zadovoljna i kako je sa plaćanjem sve u redu. Čitavo je to vrijeme u duhu vidjela ogromni trbuh gazda Ljube i tek je tada postala svjesna, kako je gazda Ljubo u njoj ubio duh slobode, samljevši ga u prah i onemogućivši joj pobunu. Pomalo je žalila samu sebe, a pomalo prezirala. Ali što je mogla reći? Kako bi poslije toga došla kući, svome Tomici  ... nije smjela ni pomisliti na to.

   Vrijeme prolazi, sporo, ali ipak prolazi nekako iz minute u minutu. Mia čitav dan razmišlja samo o jednom: kako reći gazdi Ljubi? Mora mu reći, to zna. Mora mu reći kako joj je sin bolestan, kako je sama, mora na bolovanje... Zašto me strah? Misli joj grozničavo jure. Pa ne može me ubiti! Zašto me toliko strah? Pa i on je roditelj, možda će… ali već unaprijed zna da zavarava samu sebe.

   - Jesi li ti luda. što li? - razrogači oči na crvenom i od debljine zadriglom licu gazda Ljubo. - Kakvo bolovanje? Zar ne vidiš koliko posla imamo?

   - Ali moj ...

   - Ozdraviti će - odmahne on nemarno rukom. - Sve ste vi mlade mame iste. Odmah se uspaničite ni za što. Čim vam klinjo kihne, u panici ste!

   - Ima vrućicu i ne mogu ga ostaviti samog - uporna je Mia.

   - A ti onda ostani! - odreže gazda Ljubo nestrpljivo, okrene  i već se počne udaljavati. - I ne moraš se više ni vraćati na posao.

   Jedva suzdržavajući suze, dok joj usne crvene, izgrižene gotovo do krvi, lagano podrhtavaju, Mia sva slomljena gleda u njegova krupna leđa.

  - Idemo - kaže joj Zdenka. - Mi smo gotove za danas. Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije?

Copyright @ 2006 by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora