Petak

 

   Jutros ne kasni. Dok se provlači pored gazdine ogromne trbušine, jer on po običaju stoji na ulazu i kontrolira vrijeme dolaska, ogromne trbušine prerano stečene, jer Ljubo nema još ni četrdeset, a koja za Miu predstavlja simbol sebičnosti, pohlepe, osjeća blago zadovoljstvo zbog te male i glupe pobjede. Već sutra će joj se nešto ispriječiti na putu i ponovo će zakasniti, a gazda Ljubo će i opet pogledati na svoj zlatni sat, statusni simbol bogatstva i moći i sve će ponovo biti po starom.

   Dok se presvlači u radnu odjeću, Mia izmjenjuje po koju riječ sa djevojkama: suviše je rano za velike priče. Sve su djevojke preumorne za šale, ali ipak se ponekoj otkine smijeh sa usana i zaleprša prostorijom.

 

  Jučer je poslijepodne, nakon završetka radnog vremena, odnijela pospanog Tomicu liječniku i sa zebnjom promatrala pregled, gotovo i ne dišući, čupkajući nervoznim prstima maramicu.

   "Bože, daj da nije ništa opasnog", ponavljala je u sebi, iako nije bila pobožna u klasičnom smislu riječi. Život ju je tukao i varao sa svih strana i prestala je vjerovati u čuda. U svakom je trenutku očekivala nesreću, pa se nije iznenadila, kad joj liječnik reče dijagnozu.

   - Mališa ima gripu - ozbiljno joj je rekao:  zapazio je odmah njenu preveliku zabrinutost i smiješkom nastojao ublažiti dijagnozu. - Mora biti u toplome, mnogo tople tekućine, pazite ga, ne odvajajte se od njega.

   Zaustila je da mu ispriča svoju nedaću, ali se ugrizla za jezik i prešutjela. Snaći će se. Kao i bezbroj puta do sada. Drhtavim je rukama uzela recepte: lijekove će odmah podignuti u obližnjoj ljekarni. Biti će sve dobro. Mora biti sve dobro, mora!

    Stigavši kući, noseći bolesnog Tomicu i torbu prepunu namirnica, prvo nahrani mališu, koji je bezvoljno žvakao, crvena lica i grozničavih očiju. Zatim se spusti dva kata niže, kod susjede Jelice. Oni će joj pomoći: već su to jednom nesebično učinili u sličnoj prilici.

   - Imam veliku molbu - odmah je rekla, istog trenutka kad je Jelica, visoka, plavokosa četrdesetogodišnjakinja otvorila vrata i upitno je pogledala: Mia nije često navraćala. - Dijete mi je bolesno, ne mogu izostati sa posla, pa sam pomislila...

    Susjeda je Jelica u hipu shvatila o čemu je riječ i što se očekuje od nje, pa okrenuvši se,  kreštavo se proderala prema stanu: - Ančice! Ovamo!

    Ančica, osamnaestogodišnja gimnazijalka, pojavi se iz stana brišući ruke nekom krpom i upitno se zagleda u njih, poput svoje majke maloprije, na koju je jako ličila. Sva ustreptala, Mia joj iznese problem i sa olakšanjem shvati kako će njena molba biti uslišana. Školski su praznici, srećom, bili na svojoj polovini. Ančica je slobodna, nastave nema, a dok školski praznici ne završe, mali će Tomica sigurno ozdraviti. Tako će biti: ne može biti drugačije. Lahor je nade zapahne.

 

   Žureći se na radno mjesto, sa olakšanjem pomisli kako je Tomica zbrinut, ne mora brinuti, Ančica je pouzdana. Dokazala joj je to.

   - Mirna si jutros - reče joj Zdenka čisteći već čisti pult: gazda Ljubo nije trpio  besposleno osoblje. - Kako je mali?

   Htjela je odgovoriti, ali suzdrži se, jer gazda Ljubo užurbano se približavao i za čas se našao pored njih dvije, sa druge strane pulta.

   - Dođi u deset u moj ured - naredi nabusito Mii, pa ne sačekavši odgovor, okrene se i otiđe.

   - Što li želi? - poluglasno upita Mia, gledajući u njegova krupna leđa.

   - Produžiti ugovor - utješno joj reče Zdenka. - Ovaj ti je bio na tri mjeseca, zar ne?

   Mia nemoćno klimne, a podvezana u rep raskošna joj se crna kosa zatrese. To će biti. Sigurno. Drugo ne može biti. Još nikad nije pozvana u gazdin ured. To će biti. Biti će primljena u stalni radni odnos. Tri je mjeseca robovanja i strahovanja prošlo. Ugovorom će dobiti kakvu-takvu sigurnost. Ponekad je pomišljala kako neće moći izdržati, ali bi uvijek pronalazila još skrivene snage i izvlačila ih, poput čarobnjaka koji izvlači zečeve iz praznog šešira. Pa ona i jest čarobnjak: samo čarobnjak može preživjeti sa 1 700 kuna. Nasmiješi se umorno na tu misao. Smije se vlastitoj bijedi: ima nade za nju.

   Kako se deset sati približava, Mia osjeća sve veću nervozu. Minutu prije deset zaustavi se pred uredom gazda Ljube i pokuša smiriti uzbibane grudi, šumno disanje. Pokuca i uđe.

   - A, ti si - reče gazda Ljubo: sjedi za velikim mahagonijskim stolom i lista neke papire. - Uđi i sjedi.

   Mia sjedne, pažljivo podvlačeći suknju ispod nogu: između ostalog, gazda je volio i zavirivati. Bar da ovu intimu sakrije od njegovog sveprisutnog pogleda. Pažljivo stisne noge i podvije ih ispod stolice, u stranu.

   - Tri si mjeseca kod mene - reče on i pogleda na sat, kao da u sebi računa koliko će vremena izgubiti sa ovom glupačom. - Moraš potpisati novi ugovor. Evo ga ovdje: pročitaj i potpiši.

   Mia prihvati ponuđene papire i počne ih pažljivo čitati. Došavši negdje do polovine ugovora, zagrcne se. Zatrese glavom u pokušaju razbistriti vid, ali vidjela je dobro ono što je napisano, jako dobro, shvati bolno. Nikakav privid to nije.

   - Pa ovo je ponovo samo na tri mjeseca - promuca zbunjeno.

   - A što si mislila?

   - Očekivala sam ugovor za trajno vrijeme - reče ona i pogleda ga pravo u oči. - Obećali ste!

   - Ništa ja nisam obećao! - Gazda Ljubo odmahne rukom širokim pokretom, odbacujući njen prigovor i sa ljutnjom na licu. - Odakle ti ta misao?

   - Rekli ste, da su prva tri mjeseca u novom marketu probna - pokuša ga podsjetiti ona, iako je znala kako je njemu to savršeno dobro poznato. - Nakon ova tri mjeseca, sklapamo trajni ugovor, ugovor za stalni radni odnos. Sami ste nam to nekoliko puta rekli, kad smo se prebacivali u ovaj market iz stare trgovine. Zbog toga smo i radile po petnaest sati na dan. Dok nismo osposobile ovaj market za rad. Ubile smo se od posla, a sve zbog vašeg obećanja kako ćemo sklopiti stalni radni odnos. A sada ovako …?!

   - Neću se natezati sa tobom, imam pametnija posla - reče gazda Ljubo ustajući, ne obrativši pažnju na njene riječi. - Ugovor ti je u ruci. Ili potpiši ili ...

   Mia osjeti kako joj se čitav poznati svijet ruši. Ponovo pad u neizvjesnost? Do kad? Koliko još? Tri mjeseca? A kad prođu ova tri mjeseca, ponovo na tri mjeseca? Ako joj ne kaže kako mu njene usluge više nisu potrebne? Do kad ovako? Ima dvadeset i pet godina, u najboljim je godinama, morala bi i trebala uživati život, a poznaje samo neizvjesnost života. I njegovu gorčinu. Do kad? Ima li snage izdržati? Sjeti se bolesnog Tomice, pa pognute glave, da joj ovaj gad ne ugleda očaj i mržnju u očima, koja je plamtjela u njoj, potpiše ugovor, mirno ustane i ukočenih leđa napusti ured, čitavo to vrijeme osjećajući na leđima gazdin vrući i pobjednički pogled. Koji ju boli, boli, žari poput užarene željezne šipke, pritisnute na njenu golu kožu.

 

   Nije to bio kraj  ovog dana. Kola se zakotrljala niz brdo i ništa ih više nije moglo zaustaviti.  Nešto iza podne gazda se dovuče do njih dvije: Mia je posluživala kupca, dok je Zdenka čistila već besprijekorno čisti pult.

   - Vidim da nemaš posla - reče gazda Zdenki, a ona protrne. - Tamo su prazne boce mineralne vode, nekoliko sanduka. Odnesi ih u skladište da se ne spotičemo o njih.

   Skladište se nalazi kat ispod, pod zemljom, do njega vode strme stepenice i nimalo nije lako njima hodati, pogotovo noseći sanduk praznih boca u rukama. Osvjetljenje je oskudno i varljivo i sve su radnice izbjegavale to mjesto, ako su ikako mogle to nekažnjeno učiniti.

   - Ali - jaukne Zdenka - moja leđa!

   - Što je? - upita on i zapilji se u nju. - Nećeš?

   - Puknuti će mi leđa - reče ona jedva čujno. - Sutradan neću moći ustati iz kreveta.

   - Ja ću umjesto nje - ponudi se Mia.

   - Ti šuti! - otrese se gazda Ljubo.

   - Nemoj  - reče joj i Zdenka, pa krene prema gomili sanduka praznih boca, pogledavajući ih sa strahom.

   Mia nastavi raditi poput automata, bez osjećaja, bez misli. Nije čak mislila ni na bolesnog sina. Jedno veliko ništa, praznina, smjestila se u nju i obujmila je ravnodušnim rukama. Uplaši se, kad se gazda ponovo odjednom stvori pored nje.

   - Gdje je Zdenka? - upita je.

   - Nosi ambalažu - automatski odgovori ona.

   - Ne nosi - reče on. - Nestala je.

   - Kako nestala? - zbunjeno upita Mia.

   - Glupačo! - otrese se on svojim uobičajenim rječnikom. - To znači da je nema! Nigdje je nema, tražio sam je. Jedino nisam pogledao u ženskom toaletu. Idi i pogledaj.

   Dok korača prema toaletu, na Miu odjednom legne strah, pritisne je i ona zaboravi na sve ostalo, osim na svoju prijateljicu Zdenku, a briga za nju, čitavu je obuzme. Što joj se dogodilo? Jer nešto joj se sigurno dogodilo. Nikada do sada nije Zdenka ovako bez riječi nestala.

   Mia otvori vrata toaleta i ukoči se pred prizorom, koji je poput šake udari u grudi.

   Zdenka je ležala na vlažnom podu, mokrom od njena vlastita urina, ležala ukočeno, samo joj se ruke i noge nekontrolirano trzale. Kosa joj prosijeda poispadala, ne, nije, počupana je, shvati Mia zapanjeno. Mia, grozeći se u duši ugleda u prijateljičinim šakama čitave busene prosijede kose. Pola joj lubanje bilo sasvim golo. Nešto strašno dogodilo se sa Zdenkom, shvati Mia i više se ne može suzdržati, pa vrišti, vrišti...

 

   Noć je, tišina, Mia se polako smiruje, ali zna kako neće moći spavati. Zbog nekog razloga neprekidno joj u glavi odjekuju riječi Zdenke, izgovorene jučer poslijepodne. rekla je nešto kao: Bože, kad će mi konačno svanuti posljednji dan robije? I ta se rečenica uvukla u Miu i ne napušta je. Robija... sve one robijaju, shvati Mia i zaplače.

   Hitna je pomoć ubrzo stigla i odnijeli su tijelo koje je prije samo kratkog trenutka bila Zdenka, a sad je hrpa drhtavog mesa. Mia je držala za ruku stariju ženu, koja joj usprkos razlici u godinama, postala iskrena prijateljica, hodala uz nju čitavo joj vrijeme stišćući mlitavu ruku, dok su je odnosili u ambulantna kola.

   Nekako je dogurala do kraja radnog vremena, otišla kući i sa zebnjom saslušala izvještaj Ančice o ponašanju bolesnog Tomice.

   - Plače - rekla joj Ančica u odgovor na njegovo pitanje. - Plače i ponavlja kako želi svoju mamu.

   Mia pomisli kako sve dosadašnje pretrpljene boli prema ovoj boli nisu bile ništa. Velikom snagom volje savlada se, isprati djevojku zahvaljujući joj se toplo, vrati se, podigne sina i legne sa njim na krevet, držeći ga nježno stisnutog na svojim grudima.

   Noć tiho korača prema jutru, prema suboti, prema novom radnom danu, a Mia ukočeno zuri u crnilo, u tamu. Bez sna. Sa očajem u grudima. Osluškuje disanje sina. I povremeno gleda na brojke sata, koje zelenilom svijetle u tami: tri sata i petnaest minuta.


Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.