Na jednom raskršću, pri izlazu iz duboke šume, sastale su se tri duše.

Jedna je bila punašna, velika, gotovo je bila nalik na jedan ogromni napuhani balon..Ali je bila radosna..veličina joj nije smetala..Skakutala je bezbrižno, ne vidjevši drugu dušu koja je sjedila na travi, podbočenih ruku na koljenima..Bila je toliko mršava, da je bilo uopće čudo kako uopće i može koračati..Možda je zato i sjela?

Negdje, malo dalje od njih, koračala je treća duša..Ličila je na duha. Stalno je kružila okolo, pričajući sama sa sobom, ne vidjevši druge dvije duše pred njom..

Svaka od te tri duše je bila slijepa za sebe..A čekale su nešto i nekoga, vođene glasom mudraca, koji ih je, smilovavši im se, doveo do ovog raskrižja...

Dok im konačno nije prišao anđeo. Prvo se obratio onoj zadovoljnoj i punašnoj duši:

" Draga dušo, poslan sam da ti nešto šapnem.."
Duša se smijala i smijala, skakutajući, i berući cvijeće, i nasmiješena se obratila anđelu:" Trebaš nešto?"

Anđeo odgovori: "Pravo pitanje, a ja tebe pitam: "trebaš li ti nešto?"

Duša odgovori:" Ne..ja imam sve..Zadovoljna sam sobom, i to mi je dovoljno"

Anđeo ju upita:" Vidiš li one dvije duše pored tebe?"

"Ne"-odgovori samozadovoljna duša..

"Pa kako onda možeš biti zadovoljna do kraja, ako ne vidiš druge oko sebe? ti si svoj svijet zatvorila u sebe, a drugi neka čine isto.. Ti misliš da je to svrha i ispunjenje života?"

I anđeo samozadovoljnoj duši otvori oči.. Kad je vidjela koliko su one dvije duše očajne u svom dušogrizju, poželjela je da ih zagrli i da im dio svoje radosti..

To je anđelu bilo dovoljno..jer to je početak istinskog ispunjenja ..

Tada je prišao drugoj duši, onoj koja je bila mršava, i sjedila na travi.

"Draga moja, što tebe muči?"-upitao ju je..

Druga duša je odgovorila:" muči me to što ništa ne mogu promijeniti, sve mi ide naopako..Što god počnem, ništa ne valja..>pa se svaki puta jedem i grizem..Na kraju sam ostala bez snage..skoro do kraja sam pojela samu sebe.. "

"A što misliš, zašto je tako? "-upita je anđeo

"Valjda zato što sam stvorena da jedem samu sebe,"odgovori duša..

"Ja mislim da je nešto drugo u pitanju"-odgovori anđeo, i nastavi:" Tvoj problem je isti kao i problem tvoje prijateljice, samozadovoljne duše.. U svemu vidiš samo svoje probleme, svoju nerješivost tih problema, svoju muku, koja je najveća, ne gledajući svijet oko sebe..

Pa se jedeš malo po malo..otvorit ću i tebi oči..Nisi nikad bila odvojena od svijeta..ti si dio njega, ali ga nisi vidjela, i naravno, da ti nitko nije mogao pomoći.."

I otvori anđeo i drugoj duši oči..

I tiho dođe do treće, koja je već gotovo bila nevidljiva..Toliko je izgubila vjeru u ljude, da je na kraju nesvjesno odustala da bude čovjek..svi su je ranjavali, nanosili joj boli, i sve je pretvorila u jedan ogroman križ samookrivljavanja na kojeg je sama sebe razapela, oduzimajući si život polako..

Njoj anđeo nije ništa rekao...

Samo ju je zagrlio, i dugo, dugo držao u zagrljaju..Kroz nju su prolazile slike svih duša koje su bile ranjene..Sve boli koje je svijet doživio, prolazile su kroz tu jednu dušu..I shvatila je da nije sama..Shvatila je da želi ponovo osjetiti ljubav i snagu opraštanja, koju je odavno izgubila, jer je opet..gledala samo sebe, i samo svoju bol...

Tek tada ju je anđeo pustio..

I ostavio ih sve troje, prepunoga srca nade...