Ovo jutro mi počinje tisuću puta izrečenom riječi-... HVALA...

Ta čarobna riječ nam nikad ne bi trebala sići sa usana, koliko god se činilo da je ista i da je ponavljamo..

Ali nikad nije ista...Jer svaki djelić trenutka se mijenja, i traži drugačiji pristup zahvalnosti..

Ja sam zahvalna što me je jedna posebna duša podsjetila ovo jutro da ne zaboravim jutarnju molitvu, koja se sastoji samo od jedne jedine riječi..HVALA...

Uzalud nabrajanja i litanije, čitanje molitvi koje je netko napisao, da bi nam samo skrenuli pažnju sa te opet ponavljane riječi...HVALA...

Izdvajam dio Andrićeve molitve...

"Ja imam krov nad glavom i prostrt stol na kome pretiče, i ženu i djecu koji me čekaju – toliki žive željni svega, bez ljubavi, bez cilja i strijepe od večera koje je za njih samoća, studen i užas.
Ja imam u duši svjetlost koja se, istina, povija i smanjuje, ali nikad ne gasi – hiljade njih žive u jadnom mraku.
A ako me još nesvijest i nebiće zaista čeka na kraju svega ovoga, onda mojoj blagodarnosti kraja nema. Onda će kao glavno i posljednje osjećanje ostati od mene ova bezgranična zahvalnost.
Ja je upućujem Tebi."

Prošla sam kroz bezdane ranjivosti i osjetila sjaj i bijedu osuđenika na vlastito samokažnjavanje, bez ikoga da te uznike oslobodi okova..

Osjetila sam  okus živoga blata pod stopalima, i beznađe onih, koji su očajno tražili ruku da ih iz tog blata netko izvuče, a nitko se na to beznađe nije obazirao...

Osjetila sam kako je ne imati sve što je drugima dostupno u svakom trenutku, a ti drugi nisu znali to podijeliti sa mnom...

Osjetila sam bahatost i uspavanost onih koje bi jedna jedina riječ mogla probuditi, a time i cijeli svijet oko njih..Riječ HVALA, koja ne dopire do praga njihovog srca...

Osjetila sam težinu i strah odbačenosti, da bih znala jednom poštovati one koji su to prošli ili prolaze...

Hodala sam svjesno kroz limbove tame, ne bih li pronašla one koji su se izgubili i za koje još postoji put, kojeg su zaboravili..

Proglasiše me slugom tame, spaljivali me na lomači bezbroj puta, a ja sam uvijek nekako sačuvala čarobnost zahvalnosti...

I čuvala tu jednu jedinu riječ-molitvu, kroz vijekove...

Nitko mi je ne može oduzeti...

Ona je jača od svake nametnute vizije stvarnosti, jer jedno nju-osjećam kao Istinu i najveći poklon, darovan od Stvoritelja...