Predivno subotnje jutro. Uživam u toploj jeseni. Odmaram. Uživam u samoći. Dok pospremam stan. Dok metem stubište. Uživam u šetnji tržnicom. Udišem miris zrelih plodova. Osjećaj harmonije kroz žamor prodavača i kupaca. Boje prirode u voću i povrću. Ljudi svih boja. Volim ovaj grad. Njegovo šarenilo. Parkove. Rijeku. Mostove. Ravnotežu prirodnog i neprirodnog. Rada i razonode. Volim i svoju samoj sebi nametnutu samoću i šutnju.
Upravo samoća izliječila je moju usamljenost. Otvorila je moje srce meni za mene. Za onu koju sam znala zapustiti. Zanemariti. Osuditi. Kazniti. Samoćom ipak nisam izgubila prave prijatelje. Dobila sam na vremenu koje prije nisam mogla samostalno organizirati. I na kreativnosti koja je bila zatrpana stalnim zbivanjima i jurnjavom. Zamislima i idejama koje sam prihvaćala kao svoje, samo da ne budem sama. Da ne budem usamljena.
Svaki put kad se pojavio taj osjećaj, umjesto kreativne samoće, odabirala sam druženje, susrete. Ponekad s ljudima s kojima sam se osjećala još usamljenija. A nakon tih izlazaka i susreta, iscrpljena kao da me netko sažvakao i ispljunuo. Bez osjećaja bliskosti. Bez ikakvog drugog cilja osim da nesvjesno i samoodabrano budem poput kontejnera za nečije emocionalno smeće. Ili da sudjelujem u zabavi do koje mi nije bilo. Sa onima koji su u najboljoj namjeri vodili brigu o meni.
Ona je sama. Jadna. Sama s djetetom. Sama. (Sa intonacijom kao da se radi o najgoroj bolesti.) Ona puno radi. Njoj trebamo mi. Jadna. Njoj treba društvo. Njoj treba zabava. Njoj treba netko. Ozbiljna veza. Brak.
Kao da su me htjeli zbrinuti. Izliječiti. Dovesti moj život u red. Na dane...
Zar misliš ostati doživotno sama? A što njemu fali? A zašto se ne udaš? Bilo bi ti lakše... Podijeliti obaveze s nekim... I izvjesne trenutke...
Jesam li ikada rekla da mi je teško? Sretna sam. Zadovoljna sam. Dobro sam. Imam sve. Ništa mi ne fali. Na dane opet druga priča od istih ljudi.
Blago tebi. Nitko te ne zajebava. Nemoj se nikad udati. Živi i uživaj. Imaš svoje dijete. Imaš prijatelje. Super posao. Uspjeh. I svoj mir....
Nekad prije je bilo tako. Premalo i rijetko kad sam bila sama sa sobom. Od pustih ideja i savjeta, od pustih jedinih ispravnih pravila i mogućnosti za mene i protiv moje usamljenosti koju su drugi više vidjeli kao usamljenost, od pustih sad-ovako, sad-onako na istu temu... ja nisam znala ni što želim, ni što je zapravo moje osobno mišljenje. Osvijestila sam ga tek kad sam shvatila, osjetila, istinski doživjela ljepotu i blagodat moje samoće. I neovisnosti o fizičkoj blizini drugih ljudi. I uvijek otvorenih mogućnosti da nikad ne budem izolirana ako to ne želim...
Ipak, ponekad, iako samo kratko, samo na tren, pojavi se u meni, taj gotovo zaboravljeni osjećaj usamljenosti.
Predivno subotnje jutro. Uživam u toploj jeseni. Odmaram. Uživam u samoći. Tržnica u starom dijelu grada. Osmijeh na mom licu. I neka radost. Bez razloga. Udišem miris jesenjih plodova. I mislim, ništa, ništa mi ne može pomutiti tu radost u meni. Taj mir.
Kad odjednom ugledam njega. Srce mi ubrzano lupa. Ej, smiri se, koji ti je vrag... I čini mi se u trenu, da mogla bih opet zaljubiti se. Opet nakon toliko godina. Opet iznad njegove prosijede kose vidim onaj isti sjaj. Izdaleka vidim bljesak u njegovim očima. Ispoštivao je moju potrebu za samoćom. Moju odluku da ne budem njegova žena. Odbolovao je svoju tugu. I ja moju. Ali sada... Evo ga dolazi... Kao nov. Da, sada je trenutak! I nije slučajno. Ide prema meni. Treperim. Kao nekada... I učini mi se da sam spremna. Odreći se samoće. Spremna za susret. Za novi početak. S njim...
U pet sekundi čitava priča o nama. Priča ljubavna. U kojoj nitko nikada nije usamljen. Pet sekundi sna... I postadoh svjesna da se taj san ostvaruje.
Njegove oči sjaje. Iako ne vide mene. Njegov osmijeh blista. Iako nije upućen meni. Njegove ruke se šire. I grle neku drugu ženu. Poljubac bliskosti. Nova kombinacija. Ona i on. Pet sekundi sna... I postadoh svjesna da se taj san ostvaruje... Upravo sada. Ali ne sa mnom.
Ošamućena, nestajem s lica mjesta. Nestajem iz trenutka njihovog zagrljaja. Iz trenutka moje usamljenosti... U samoću. Ona donosi budnost. I odgovor. I rješenje. I lijek.
bglavac
irida
edin.kecanovic
