68. TREĆE VRELO – PITI VINO ILI BITI VINO  

 

Poslije mnogih okretaja kozmičkoga sata, žena s vrela opet je osvanula sa svojim novim vrčem i svojim ‘zašto”. Divni Stranac sjedio je na staromu mjestu, zagledan u svoj lik u vodi. Slika se nešto malo razlikovala od prilike, tek za drhtaj, za tišinu smiješka.

“Reci mi, zašto ja još uvijek moram dolaziti na ovo vrelo, pitajući tko je što”?

“Ti očito hoćeš tako”.

“Ali ja možda neću tako! Ja možda hoću dolazak, iza kojega više nema povratka. Odgovor, iza kojega više nema pitanja. Zašto bih ja bila Tvoj papir, Tvoja olovka, čak i Tvoja pjesma, a ne sam pjesnik – to jest, Ti”?

“Ti svjedočiš pjesmu, služiš joj“, nehajno će Stranac, pregovarajući nešto sa Svojom slikom u vodi.

        “Jao”, viknu ona, spremna nestati, postati, ostati, sa sobom se rastati, sastati, “više bih voljela biti biser, a ne netko tko se biseru divi. Više bih voljela biti vino, nego pijač, koji u vinu uživa”.

        “Ah”, reče Divni podigavši pogled iz dubine vrela, pogled srebren od želje i zlatan od ispunjenja. “Ni Ja nisam posve siguran što bih više volio. Možda sam zato sve troje – i Pjesnik, i pjesma, i onaj tko pjesmu sluša”.

 

 

        POUČAK NEPOTREBAN.

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (još neobjavljeno)