Stara je godina, kiša pada, ali ne marimo: veselimo se, pjevamo, pijemo. Mladi smo i malo nam kiše ne može pokvariti niti umanjiti raspoloženje. Ali nisam pretjerano razdragan. Mislim na nju. Ni ime joj ne znam. Jedini mi je cilj, pronaći je. Jedina mi želja, pronaći je. Nju. Nepoznatu. Pronaći je! Ništa me drugo ne zanima. Ta me misao drži na životu, pokreće, hrani me. Ona je prva ujutro kad se budim i posljednja u kasnoj noći, dok polako tonem u san, u zaborav, koji donosi odmor, olakšanje. Ujutro je misao ponovo tu i progoni me.

 

   Prije točno trideset i dva dana, tridesetog studenog, srijeda je, ugledam njeno lice i ostajem bez daha. I ne prestajem misliti na nju!

   Prohladno je, ali prilično ugodno, daleko je to od hladnoće koju zna donijeti kvarnerska bura. Bacam pogled na sat i shvaćam da ću zakasniti, a užasavam se kašnjenja: pravi sam manijak točnosti. Zbog toga remetim svoj uobičajeni ritam, uskačem u autobus broj četiri, proguram se do sredine i držeći se lijevom rukom za rukohvat, nezainteresirano gledam kroz prozor u poznate jesenske prizore. I proklinjem gust saobraćaj: limene se konzerve jedva kreću, četiri i trideset je poslijepodne, mrak treperi i polako se pretvara u noć.

   Autobus odjednom staje: semafor, mislim automatski. Do nas se zaustavlja drugi autobus i odjednom mi više nije dosadno. Gledam u visoku djevojku, kratko ošišane riđe kose. Stoji u drugom autobusi i dijele nas samo oko dva metra. Ali je usprkos tome nedostižna!

   Gledam je direktno u oči za koje naslućujem da su smeđe. Uzvraća mi pogled. Dugo se i netremice gledamo, a tijelom mi prolazi uzbuđenje. Predivna je! I snažno me privlači! Predivna je! Ne skidamo pogled jedno sa drugog: milujem je očima i zatim se naglo odlučujem. Neću samo čekati, buljiti i dopustiti da nestane iz mog života! Iznenada, kao što se i pojavila. Moram nešto poduzeti! Ne želim ostatak života žaliti za propuštenom prilikom!

   Mašem djevojci koja se široko i sretno osmjehuje. Pokazujem na sebe, zatim na nju i krećem prema izlazu. Dajem joj znak da dolazim k njoj, u njen autobus! Ona se sretno smije, klima glavom: slaže se!

   Više ne oklijevam ni sekunde: brzinom munje probijem se kroz mnoštvo, zaboravljam na sastanak, ništa mi više nije važno, važna je samo ona, riđokosa ljepotica!

   - Otvorite vrata, molim! - vičem vozaču: stigao sam do njega, znam da je to jedini način da uspijem izaći iz klopke zvane autobus. - Moram van!

   - Samo na stanici! - služben je vozač.

   - Otvori!!! - vrištim luđački: ako ona nestane...- Moram van!!!

   Nešto u mom glasu natjera vozača da me posluša: pritišće nešto što već mora pritiskati da bi se vrata otvorila. Vrata se uz uzdah otvaraju, ljudi oko mene negoduju zbog moje galame, guranja, ali nije me briga! Iskačem iz autobusa i trčim prema drugom, u kome je ona!

   U taj čas njezin autobus kreće! Bacam pogled na tablu i čitam da je to autobus broj jedan. Stanuje li tamo? Trčim uz njega i bespomoćno gledam u nju, ona uzvraća pogled, žalosno odmahuje glavom i sad vidim da su joj oči boje lješnjaka, predivne, tople i žalosne. Zbog mene? Mašem joj, a u meni urnebes! Odmahuje mi dok je autobus odnosi dalje od mene. Iz mog praznog života, u čijoj sam se praznini na trenutak ponadao da će je ona ispuniti. Možda je ona ta? Jedina?

 

   Mjesec je dana prošlo: nisam je zaboravio. Ne mogu! Dok pijem i veselim se usprkos kiši sa svojom ekipom, misli mi lete prema njoj. Gadno je to što se nikome ne mogu povjeriti. Strah je da me ne ismiju.

   Počinje odbrojavanje i svi viču, broje, ruke se podižu prema otvorenom nebu, prema kiši, prema Novoj godini! Svi se grle i ljube, vatromet osvjetljava tmurno nebo, glazba trešti i odjednom sretnem njene oči: nije udaljena ni tri metra. Sve ostalo prestaje postojati. Ne čujem buku, ne vidim metež! Vidim samo nju, njene oči boje lješnjaka i osmjeh prepoznavanja, koji joj ozario lijepo lice. Koliko dugo stoji tu, pored mene, a da ja to ne znam? Sasvim zanesen, pogleda prikovanog za nju, dok mi ona osmjehujući se dobrodošlicom uzvraća pogled, koračam prema njoj, hvatam je za ruke, a ona, toliko tražena, toliko željena, pada mi u naručje i ja je ljubim, ljubim i sreća pjeva u meni, kad osjetim kako mi uzvraća vrućim i vlažnim poljupcima.

   - Bojao sam se da te nikada više neću vidjeti - kažem joj u predivnu i mokru kosu.

   Oko nas se ljudi meškolje, viču i shvaćam kako to nije samo zbog pijane euforije ulaska u Novu godinu. Radoznalo se osvrćem i hvatam prijatelja ta ruku.

   - Što se događa? - pitam ga. - Čemu toliko zbrka?

   - Neki je tip upucao neku ženu, a zatim i sebe! - viče mi prijatelj. - Zar nisi čuo pucnje?

   Odmahujem glavom. Nisam ništa čuo i ne želim čuti. Ne zanima me! Pronašao sam nju! Sve je ostalo nevažno, ne tiče me se! Zaštitnički grlim djevojku, kojoj još ni ne znam ime, pa je pitam, dok je odvodim od pomahnitale gomile:

- Reci mi, kako ti je ime?

(napisano 3.01.2006.) 

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.