Zaista, ponavljam pitanje koje je naslov teksta- odakle početi objašnjavanje svega što mi se događa i kroz što prolazim?

Kao da doživljavam ubrzani tečaj znanja, koje mi je potrebno za nešto što još i ne znam kako će izgledati, jedino osjećam, i oslanjam se na svoju intuiciju, koja je sve oštrija..

Teško je to objasniti umom..

Pratim svoje faze, i pratim nevidljive vodiče, koji me upućuju na to, što, kako i kada treba raditi..

Ponekad je teško izbjeći osuđivanje sebe, za neke postupke, koje moraš činiti, jer ti tako unutarnji glas govori, iako će cijeli svijet oko tebe kmečati da se to kosi sa zakonima većine..

U ovom slučaju, većina je za mene manjina.. Ljude koje sam poznavala i bila bliska, ne poznajem više, a one koji su daleki, odjednom su postali neraskidivo bliski.. Kidaju se veze, stvaraju se nove, mimo moje namjere..

Prolazi moja pšenica sa pljevom kroz sito i rešeto, i čeka da se samelje u brašno, da postane topao kruh onima koji trebaju..

Okrećem se prirodi, mijenjam način prehrane i kompletan pristup životu.. Želim što slobodnija dočekati ono nešto, što osjećam da je nekako čudnovato blizu..

Nibiru? reptilijanci ili neki drugi ini vanzemaljci?

To je sad  tako nevažno..

Prolazim kroz vlastito izabranu izolaciju, sa namjerom da se prvo do kraja očistim od repova prošlosti a poslije i od ovisnosti o budućnosti..

Čitam spremno sve pokušaje uvjeravanja i razuvjeravanja o mogućim zavjerama i shvaćam da su to sve vrste zamki, ne bi li nas matrix još malo držao u svojim rukama..

Kažu da smo mi bespomoćna bića, skoro maloumni po opsegu inteligencije i duhom, jer svaka šuša od nas može napraviti roba..

Hrana zatrovana, nebo zatrovano, ovisnici smo o materiji, koju nam šačica ljudi određuje kako i koliko je možemo imati..

Kažu da smo stvoreni od nekih tamo davnih znanstvenika iz zviježđa koja su nedostupna umom, i kažu da ćemo jednom biti reciklirani, i bez identiteta nestati negdje..

Kažu da oni tamo repati gmizavci otimaju djecu i papaju ih žive, hraneći se njihovom patnjom dok ih jedu...

Koji su to mehanizmi i apsurdi, ne bi li se čovjek, kao veličanstveno i moćno Božje biće, sveo na ništicu, i zadojen strahom, počeo se bojati svoje sjene?

Pitala sam se, da li da vam uopće objavljujem taj intervju D.Ickea sa šamanom iz plemena Zulu, koji je navodno upućen u cijelu povijest reptilijanskih pokušaja da ovladaju čovjekom-i njihovim konačnim porazom, jer baš taj mali, sitan čovjek, zastaje kao kost u grlu, jer se konačno oslobađa okova i matrica i prisjeća se, da je u njemu Božje svjetlo, upaljeno iskrom ljubavi, koju niti jedna tama ne može zagušiti?

Pa onda opet se vraćam na onu ljepšu stranu života, i osjetim potrebu da sa vama podijelim sve moje spoznaje o životu u skladu sa prirodom i načine na koje možemo živjeti bez ikoga sa strane da nam dozira način života..

Razmišljala sam o tim fazam kroz koje prolazim, i "sasvim slučajno" sve te faze pronađem u kolumni V.Gašparića, koju ću vam posebno objaviti..

Baš tako i tim redoslijedom kreće se putanja mog života..

A okrećemo se svi oko istog Sunca, koje se zove Ljubav...

I imamo moć koju niti jedan strah, zavjera ili sumnja ne može narušiti...

Gotovo je sa manipuliranjem.

Kada su pitali Kasiopejce koje je naše najveće oružje i obrana protiv reptilijanaca, koji su kao nadmoćni, odgovor je bio:

Znanje i svjesnost..

Tko smo, čiji smo i koliko smo moćni sa našim darom ljubavi koji nam je poklonjen, tek sad otkrivam..