Prateći tok srebrnog Arna spuštamo se u Toskanu. Pred nama je Firenca.  Zastajemo na uzvisini ponad grada da uhvatimo nezaboravan pogled na grad.

 Firenca je zaista – „otkriće čovjeka“ , kako su rekli teoretičari kulture. U srednjem vijeku centar svijeta je Bog, strašni sudac, čovjek stalno živi u strahu, očekivanju onoga nečega iza ovog života. Onda dolazi renesensa, čovjek postaje centar svijeta, kako je rekao besmrtni Leonardo. Živi se za ljepotu, sada i ovdje, za užitke, a i smrt više nije tako strašna. Bog postaje prijatelj čovjeku jer i on voli i cijeni ljepotu.

Posebno je nebo nad Firencom. Nema više umbrijskog mliječnog bljedila, samo konkretno i duboko plavetnilo. Ali zrak je poseban, kristalno bistar, poput kristalnog stakla. Možda dijelom i u tome leži ljepota i prozračnost slika toskanskih majstora. Ponad Firence brežuljak San Miniato, na njemu samostan, u njemu je stvarao renesansni majstor fra Angelico. Zvali su ga Beato/blaženi/ Angelico, bio je nježan poput dječje duše, u slikarstvu je bio ono što sv. Franjo bijaše na polju vjere. Ostavio nam je djela nenadmašne ljepote i profinjenosti, a bio je tek običan redovnik.

Iznad Firence dominira kupola katedrale Santa Maria dell Fiore.

Jedna od najljepših i najvećih kupola kršćanskog svijeta. Katedrala pokriva Firencu kao što Madonna na slikama svojim plaštem pokriva vjerne duše.  Pokraj katedrale vitka igla  gotičkog Giottovog zvonika u dvobojnom mramoru. Sa zvonika pogled na Firencu koji oduzima dah. Na ovom trgu čudesne ljepote još i krstionica u čisto renesansnom slogu. Vrata od bronce, ukrašena reljefima besmrtnog Ghibertija. Na svakom koraku trijumf ljudskog duha, koji ljepotom i slobodom stvaralaštva nastoji dati nešto novo. Ne zovu renesansu uzalud – rinascimento /preporod.

Crveni firentinski krovovi, njihova mreža raskinuta trgovima, a kroz grad vijuga Arno. Na drugoj strani  grada od katedrale crkva Santa Croce, franjevačka.

Impozantna u svojoj ljepoti, ali očiti dokaz kako gotička umjetnost nikada nije legla talijanskom duhu. Crkva ima gotičke elemente, ali je nekako kruta, ukočena, nema tu one profinjene muzikalnosti kao u francuskim gotičkim crkvama. Trg Santa Croce, jedan od najljepših renesansnih trgova, sav po mjeri čovjeka. Preko Arna se pružio most Ponte Vecchio, jedan od najzanimljivijih mostova na svijetu.

 Nekada su na mostu bile mesnice.Iz čisto praktičnih razloga jer se sav otpad , ne zaboravimo to je Srednji vijek, jednostavno bacao u rijeku. Kada je Lorenzo Medici, gospodar Firence, u blizini sagradio palaču, otjerao je odavde mesare zbog smrada. Na mostu su otvorene zlatarske radnje. Poseban je pogled iz malih zlatarni na tok Arna, a ovdje se kuje i najljepša zlatnina na svijetu. Ravni su im jedino zlatari s Trga San Marco u Veneciji. Poseban je ugođaj sjediti u takvoj maloj zlatarni, gledati Arno i kupovati poneki komad nakita.

Čitava Firenca zadivljuje čovjeka. Teško je zamisliti kako je samo u jednom stoljeću, 15., a Talijani ga nazivaju quattrocento, moglo doći do tolike koncentracije genijalnih umova samo u jednom gradu. Iz , uvjetno recimo – mraka Srednjeg vijeka, iznenada je zasjalo svjetlo što je obasjalo čitav svijet. Otkuda snaga jednog grada da dade tolike umove u znanosti, filozofiji, umjetnosti u samo nekoliko generacija. Jer, ne zaboravimo, renesansni duh je stoljećima kasnije pokretao svijet. Majstori quattrocenta su riješili problem perspektive, svjetla u slici, boje, slikanja noćnih prizora i još mnogo toga. Koliko je samo ljepote i slobode u slikama jednog Botticelija, Massaccia, Ghirlandaija, Filipa Lippija, i još plejade ostalih. Svaka kuća u Firenci ima svoju priču; ovdje je živio besmrtni Dante, tu je radio Michelangelo, ovdje je kovao zlato Benvenuto Cellini, i tako u nedogled. Na bočnom zidu kapele Pazzi fascinira jedan Massaciov reljef, gledajući ga čovjek vidi da je impresionizam počeo četiri stoljeća ranije u Firenci od vremena kada je kao pokret nastao u Francuskoj.

Firenca je ipak uvijek konkretna, grad vještih trgovaca, bankara, poduzetnika, njome vladaju  vječiti rivali bankarske obitelji Medici i Pazzi. Nema u Firenci aristokratske uspavanosti i sanjarenja kao u Sieni. To je konkretan, bogat grad. Zato se moguće Firenca uhom i nametnula čitavom tada poznatom svijetu.