Ah, toliko riječi, toliko pustih riječi,

 koje umaraju svojom prazninom, a vape za puninom.. Izreći ljubav samo jednom rječju, izreći dodir samo jednim dodirom, izreći osjećaj, samo jednim nijemim neizrečenim osjećajem...

Koji se skriva u početku prapočetka, jer..prvo bijaše to...osjećaj...gol, golcat, sam, o tako beskrajno sam, a opet,...

pun svih budućih rođenih izričaja, pun svih budućih pokušaja ispunjenja te punine od koje će se raširiti nježno, po svim rubovima univerzuma, sanjanjući ponovo spoj sa beskrajnim Sobom..

Na krovu ovoga vremena, duša zarobljava Luninu nježnost, i preklinje je da svojim sjajem obasja tek sjene pravog oblika duše..

Netko sanja proboj kroz te tvrđave nabacanih slogova, ulazak u hram i poljubac vječnosti, koji sveti gral na oltaru čuva...

Umorna sam od pokušaja izričaja neizrečenog, šapćem duši mojoj, koja sve više ispire nataložene slojeve vremena, koji će na kraju spasti sa mene, i odustati od one u meni, koja se uporno bori da plamen poezije, lux eternu, sačuva od neugasivosti...

A duša me obavija stiskom čvrstim, privija se uz mene, kao maleni mačič kojeg, kada jednom nahraniš, više ne možeš napustiti..

Sve je to samo pokušaj i dotjerivanje vlastitih misli, prilagođavanje drugima, ne bi li se oni prilagodili nama...

Sada grlim spiralnu otkrivenu ljubičastu nadu moga postojanja..Prepuštam joj se, neka me sakrije i obavije...

Poljubit ću korom planete svoga duha

vrelu koru planete Tvoga duha, Jedini, koji kroz opnu Vječne ljubav mi šalješ...

I neću se pitati, osjeća li to ono biće, koje treba osjećati...

Neću se pitati, da li se uopće pita,tko sam ja, u slagalici bez kraja?

Opet se gomilaju riječi...A ja ih sada želim  što manje..Naše dvije duše još uvijek jednako svijetle, i ne udaljuju se...

Želim sve riječi koje postoje, ponovo sažeti u samo jednu jedinu, koja je krikom ljubavi jedino izrečena bila:

NEKA BUDE!

Neka bude svjetlo

neka budeš Ti

Neka bude poslije svega, opet

samo ljubav...i osjećaj...