Toga, ni u mome selu nema

Tek što sam stigao u Zagreb već sam naučio što su kompleksi. Navršio sam 18 godina i kako mi škola baš "nije išla" moja draga familija mi nađe posao u gradu, da nepravim probleme po selu i da ih ne sramotim.

Grad me udario ravno u plexus. Svi su bili nešto dotjerani, samouvjereni i hodali gradom kao da su osvojili svijet. Ja sam hodao kao da imam dvije lijeve noge, na poslu su me posprdno zvali seljačić. Sav kuruzni, prištav i bubuljičav, koliko god sam skupu majicu kupio ona je na meni stajala kao da se svađa sa mnom. Mali Rudi, koji je bio sav nikakav, ali mu to nije škodilo samopouzdanju je stalno govorio: " Ej mali, čini se da te je bilo lakše istjerati iz sela, nego što će nama ovdje biti da istjeramo selo iz tebe".

U jeftinom stančiću sam zajedno s cimerom otvarao konzerve ili mlatio po sendvičima, topli obrok na poslu mi je ispadao kao gozba. Muke su nastajale s vremenom poslije posla. Ne možeš non-stop sjediti u kinu, a ni lunjati gradom i gledati te gradske gadove, kako mi puni sebe, s nosom u zraku bahato pokazuju kako se ne uklapam, ne spadam među njih i nikada neću. Ponekad smo cimer i ja popili pivu u našem kvartovskom ćumezu, ali i za tu pivu je trebalo zaraditi novce.

Na poslu su se i dalje sa mnom sprdali. Žene su se nudile da mi istisnu bubuljice-sujedice, no muški gadovi su samo zlobno dodavali da mi to neće pomoći, jer to nisu obične bubljice, to su nejebice. Odlučili su mi naći ženu/curu i zauvijek izliječiti moje ružno lice.

Moja cura na selu se udala, što joj je bilo pametno jer na mene se još dugo nije moglo računati. Kad bih došao doma, iskradala se od muža i drhteći u mojim rukama mi vraćala nadu u život. No doma sam išao rijetko, opet zbog love i tako sam malo pažljivije počeo slušati spike među mojim novim kolegama.

Nabacivala mi se Đurđa, prsata umjetna plavuša non-stop mi gurajući pod nos svoje raskošno poprsje koje je samo od sebe kipilo na sve strane. Ova muška gamad oko mene se samo smijuljila i podbadala me: "Idi mali, od nje nije dobio samo tko nije tražio, ali ne brini, čista je, za razliku od "kamenjarki" (prostitutki) i nećeš joj trebati ništa platiti. I navukli su me.

Jenoga dana sam je odveo na piće poslije posla. Hihotala se, pomalo histerično, cijelo vrijeme. Piće po piće i već se spuštao sumrak, pa sam se pristojno ponudio otpratiti je doma. Malo mi je bilo neugodno jer se i dalje hihotala i posrćući se sve više vješala na mene. Pred vratima nije uspjela ugurati ključ pa je pozvonila. Vrata je otvorio mrgudan tip, valjda za dvije glave veći od mene. Ja sam se lecnuo i nagonski krenuo korak natrag, no ona me zgrabila za ruku i uvukla u kuću, dok je mrgalj samo gledao. U hodu mi je rekla: "Ovo je moj muž", a njemu profrfljala moje ime.

Odvela me je ravno u spavaću sobu. Pored kreveta je bila boca jeftinog konjaka i čašice i ona je pitala trebam li još jedno piće. Meni je u glavi bubnjalo i razmišljao sam kako da se izvučem. Pokazao sam joj glavom na kuhinju kroz koju smo upravo prošli, a ona je skidajući se samo lakonski rekla: "Ne brini za njega".

Povukla me na veliki bračni krevet, spopunjala me pod sebe, usput me spretno i znalački skidajući. Mrak i njezino dahtanje su učinili svoje, bubnjalo mi je u glavi, u cijelom tijelu, krv je vrištala u meni. Kad je sve u meni i oko mene eksplodiralo, krajičkom oka uhvatim siluetu grmalja na stolcu kraj ormara koji prije nisam ni primijetio. Raskopčanog šlica i razjapljenih usta je buljio u ono što se upravo odigralo pred njim. Kladim se da  mu je i slina curila niz razjapljene gubice. Kunem se da da nisam čuo kada i kako se ušuljao. Meni je pao mrak na oči, na brzinu sam navukao odjeću i doslovno pobjegao odatle.

Na ulazu u naš mali stančić sam smišljao neku uvjerljivu priču za mog cimera, no misli mi je prekinuo naš sustanar koji je bio u sobi do našeg stana od kojeg sam pomalo zazirao. Još jedan čudak, redovito smo ga pozdravljali, on bi odzdravio, mračno zagledan pred sebe. Nitko u kući nikada nije čuo da je ikada izgovorio ijednu rečenicu osim pozdrava. Ne znam kakav mrak je on u sebi nosio, ali danas mi je to bilo previše. Spustio sam se do kvartovskog birca na još jedno piće. Trebalo mi je.

Na poslu me drugi dan dočekao muški urnebes. Shvatio sam da su tu inicijacju kod Đurđe, prošli svi odreda. Gadovi jedni, podvaljivački. Na njihovo navaljivanje da ispričam pojedinosti samo sam rekao: "Ljudi moji, pa toga ni u mom selu nema, a vjerujte mi da ima svega".

Od toga dana su me prihvatili kao sebi ravnopravnog. Đurđa je okolo tražila novu žrtvu.