20. TKO SE NAJVIŠE BOJI SMRTI

 

 

        Nitko se tako ne boji smrti kao demoni. Jer oni znaju da je njihova smrt zbilja smrt - konačni i bespovratni nestanak. Nijedna se magla toliko ne plaši sunca, kao što se demoni plaše smrti. Jer nikada, nikad više, ni u kojemu obliku, oni neće moći reći “ja.” Ono je zauvijek potrošeno, vraćeno u kamen i vatru.

        No odakle njima njihovo privremeno “ja?”

        Njihovo je “ja” posljedica trenutačne zabune ljudskoga uma - uma, koji je zastranio, proizveo nešto sebi nalik, zgusnuo u lik protuberancu svoje tmaste energije. Ta izlučevina, taj crni višak, ponio je u sebi čovjekovu pohlepu i bijes; u nju je utisnut osjećaj “to sam ja” - sudbonosni osjećaj. Taj je osjećaj središte i obruč svakoga bića, pa bilo ono i netrajna krhotina drugoga bića. Kad se dočepaju toga “ja,” demoni će ga braniti više, no što čovjek brani život. Oni će činiti sve da bi uzgojili vjeru drugih u sebe. U vlastitu zbiljnost. Ta je vjera njihova životna snaga. Nitko im tako ne pomaže kao oni, koji ih se plaše, koji ih istjeruju, koji ih mrze, koji s njima sklapaju saveze.

        Nekada ti demoni ostanu u umu proizvoditelja, kao dvojno “ja;” oni tamo vrebaju povoljan čas za svoj nastup. A nekada se izvanjšte, objave se, sjure se u kratkotrajni okolni svijet, da bi u njemu trošili svoju popudbinu zlosilja i lakomosti.

 

        Nitko tako ne moli za milost kao demoni. Ali oni to čine samo kad im se približava sveti vrh brda, gdje će biti otpušteni iz postojanja. Nitko tako ne vrišti, nitko se tako ne izobličava, tako ne prijeti, ne jauče, ne riče, i nitko nije tako bespomoćan kao demoni, kad se sveci penju na vrh žrtvenoga brda.

        Možda se tu i tamo dogodilo da je poneki bio pošteđen. Ali to je već priča, koja računa s izuzecima, to je šapat, koji putuje svemirom da bi bio saslušan i potvrđen, po uzoru na demone, koji traže potvrdu o svojemu postojanju.

 

        Tri su se žene o ponoći penjale na vrh svetoga brda. Podigao se iznenadni vjetar. Oči su se ugroženih zacrvenile u tami. Jedna od tri, najmlađa, bijaše određena da bude lijevak, kroz koji će demoni podzemlja odhujati u prazninu.

        Putem su zlodusi cičali, grohotali, ridali, zaklinjali, cvilili, obećavali sav svijet. Plašili su najmlađu, pokazujući joj njezine dvije družice u demonskomu obličju. Najmlađa je gotovo odustala od penjanja. Nije se usuđivala pogledati u svoje pratilje. Potresali su je krikovi na smrt osuđenih. Oni su se u njoj prevrtali, užasnuti onim, što se sprema.

        “Zar nema milosti?” ječao je jedan od njih. “Gdje je taj Bog, koji je milostiv, koji prašta, koji je makar sućutan? Jer ja bih radije u pakao, samo da postojim, samo da ne izgubim svoje “ja.” To je sve što imam. Zar tražim mnogo?”

        Najmlađa je znala da na vrhu brda mora stati na bijeli kamen, otpustiti ruke svojih družica, i pretvoriti se u glatku, uzanu cijev, kuda se odlazi u nepostojanje.

 

        Povlačeći ruke iz ruku svojih družica, najmlađa stade na kamen,  uspravi se, i zatvori oči. A onda je ruka jedne od njih nehotice dotakne. Nikada se neće saznati je li to uistinu bilo nehotice. Možda se ta jedna smilovala na najmlađega demona, onoga, koji je spominjao Bž`ju milost. Možda je pomislila da je Božja milost veća od Njegova zakona.

        Najmlađa se uto pomoli, i pozove vrhovnu pravdu da razriješi račune ljudi i demona... i otvarajući tjeme za prolaz osuđenih, istoga časa osjeti kako ih je usisala praznina. Vjetar je stao, grmlje odahnulo.

        Najmlađa je podigla vjeđe, i pogledala svijet, čije se rasterešenje očima nije pokazalo.

 

        Onaj mali, očajni demon... priča na nj vreba, nada mu se, popostaje uokolo, prevrće ugarke, ne bi li izgatala što se zapravo dogodilo na vrhu brda; i istodobno silazi nizbrdo tražeći dodirnutu, onu, u kojoj se zametak izuzetka možda zakvačio, spasio,  pritajio; a možda i prosvijetlio.

 

 

        Od (moralnoga) zakona veća je samo milost.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 1.