Večina vas zna da sam stalno na putu  i uvijek s koferom u ruci ili u prtljažniku. No nije mi svaki put isti jer biram uvijek drugu rutu. Da razbijem monotoniju.Tako sam nedavno odlučila krenuti Italijom. Ali ne po autoputu.Nije mi baš uz put , produžila sam nekih 300 kilometara. No, nema veze. Sviđa mi se krajolik bez planima,  a i toplije je nekako. Osjećam se kao doma. Uz put razmišljam o koje čemu i naravno zalutam . Ko da sam pala sa Marsa gledam i pitam se gdje sam sada. Ušla sam u sami centar Milana. Gužva na ulicama. Tražim zelenu tablu autoputa, slijedim putokaze, ali nikako da stignem ..Imam navigaciju, ali ju ne koristim. Mislim si, što će to meni, ja imam dobru orijentaciju. Frišku figu! Sve neke rotonde i jednosmjerne ulice. Vrtim se u krugu. Moram pitati, znam. Ali koga? Zveram naokolo tražeći pogodnu osobu. Sami stranci, primjećujem i tažim dalje. I evo. Jedan postariji bračni par lagano šeće sa punim vrečicama. Njih ću pitati, kažem sebi....i stanem, uredno po propisu. Malo sam zakrčila promet, digići trube, ali ja samo odmahujem.Vozite dalje.

"Scusate, signori...ja sam zalutala.Ne znam dalje", velim i razvučem usne u osmjeh od uha do uha.

"Ma nema problema, signora", počne šjor i nastavi," poslije prve rotonde desno, pa onda druga ulica lijevo...pa ravno..pa opet lijevo......"

Ajme , mislim si ja, tko će ovo popamtit. Broji on rotonde i navodi zavoje, a meni muka.Vrti mi se u glavi.A šjora se javi:

"Ma jesi ti lud Giuseppe, smotat ćeš ženu.( odmah mi se dopala jer je bila u pravu).Samo vi vozite pravo i već će te stići na pravu cestu...

A Guiseppe se nakostriješi:"Od kad ti ženo imaš tako dobru orijentaciju. Do prvog dućana ti se izgubiš.", pa se obrati meni:

" Samo vi vozite onako kako ja vama kažem", pa počne opet udarat po mom pamćenju i vrtoglavici.

Žena se njegova oglasi:"A jel Peppe, a to što smo se jučer vozili po cijem gradu jer ti ne znaš kojim se busom do nas dođe..to nikom ništa, ha?"

Ja samo slušam i šuti. Čekam razvoj situacije. Auti trube......Guiseppe sad počne po talijanskom skidati svece......Ja sve to brojim u glavi , ali ne mogu poloviti kojim on to redoslijedom priziva...Nema abecede...Počeo je od Madone, pa sv.Petra, Ilije..Za pola njih nisam ni čula....Mislim si ..opa..tu će još biti rata. Bolje da kliznem. Ubacim u prvu i hoću krenuti, a šjor će meni:

" Šjora, najbolje da mi idemo jedan dio puta sa vama, da vam pokažemo."

Mama mia, zapomažem u sebi, samo mi je još ovo trebalo, i odgovaram:

" Rado, ali nemam mjesta."

" Kako nemate, pa prazan vam auto", čudi se šjora.

" Pa gdje da smjestim sve one svece što ste ih skinuli s neba?, pitam. Smijeh.....zaboravim na kuplung , auto zadrnda, vozači trube.

" Ajde, nek vam bude", velim i otvaram im vrata.

Oni me skreću lijevo i desno, pa kružno.Tko tu koga vodi , nemam više pojma.Ja samo vozim. Nigdje zelene table.Kužim da ni oni više ne znaju kuda. Svašta mi se mota po glavi.Najviše oni krimići koje volim gledati.No tješim se u sebi.Bog mene čuva. To su dobri ljudi.Valjda ću negdje stići. Nakon duljeg vremena , završismo u nekoj slijepoj ulici.Krasno.....tak mi i treba kad si ne uključim navigaciju.Peppe mi veli:
" Šjora, , ovo pred vama je naša kuća. Vi ste sigurno gladni, a moja žena izvrsno kuha.Bilo bi nam drago da ostanete sa nama na večeri.Moram priznati, moja žena ima pravo. Ni ja se više po ovom gradu ne snalazim baš dobro.Nisam vam htio prije reči.Oprostite i pridružite se nama."

Ja sam ostala bez riječi.Ne znam što odgovoriti. Žena me gleda sa osmjehom i iščekivanjem na licu. Znam, nema mi druge, moram prihvatiti.Pa makar me i silovali, opkrali i šta ja znam šta sve još k tomu. I uđem u kuću.I nisam požalila. Francesca ( tako se zvala) kuha fantastično. Peppe se raspištoljio od sreće. gucnuo malo vina i raspričao. U kratko vrijeme ja sam saznala sve o njima. O njihovom prvom ljubavnom sastanku, o djeci, unucima. Nakom kratkog vremena došli su im i sinovi sa djecom. Našla sam se najednom u stranoj kući među dvanaest ljudi i osjećala se dijelom njihove familije. Padali su vicevi, smijalo se do besvjesti. Peppe je i zapjevao " O sole mio". svojim lijepim baritonom. Nisam se ni ja dugo branila.Tko zna, da nije već noć pala , možda bi se i na stolu plesalo.No došlo je vrijeme za pokret. Opijena utiscima sjela sam u auto. U ruci papiri sa brojevima telefona. Nedaj Bože da ne svratim k njima ako sam u prolazu. Obećala sam da ću se javiti. Jedan me od sinova otpratio. Na onaj pravi put. Zvijezde su već davno otvorile oči kad sam stigla na svoje odredište. I još dugo u noć ja sam se smijala. I sveci samnom, garant. Sv. Ilija se pred jutro oglasio. Onak kak se šika. Munjama i gromovima. Samo sam pogledala prema nebu i rekla:" Dragi Ilija, može malo tiše. Ja bih još malo spavala." Dobar je on, iako djeluje zastrašujuće. Odmah me poslušao i poslao kišicu da me uspava. Probudila sam se u kasno prijepodne s okusom njoka i gorgonzole. Koji put je to bio! I kako da se ne veselim životu i onom što mi svakodnevno donosi. I kako da se ne veselim mojoj barki u kojoj veslam i plovim......Ta rijeka života , ma kako nabujala, hirota bila, uvijek mi pruža pregršt boja dok promatram obalu i pogledom letim kroz šume ..i polja....i donosi mi neke nove susrete. Ovaj je bio jedan od mnogih. O njima jednom drugom prilikom.:))))