Kuc, kuc..
"Tko kuca?"
"Ja sam"
"Tko, ja? Koji si ti?"
"Ja sam koji Jesam"..
"Jesi ti čist?"
"Nemaš pojma koliko"..
"Reci mi svoje ime ne otvaram nepoznatom, pa da je i sam bog.. Moraš imati ime.."
"Nemam ja imena, svatko me imenuje kako želi, ali ja sam bezimen..."
"Budeš li filozofirao, zvat ću policiju, zašto mi uopće kucaš na vrata?
Niti šta prodaješ, niti mi se želiš predstaviti...Imam osjećaj da me lijepo vučeš za nos..."
"Otvori mi vrata, pa ću ti reći tko sam"..
"Ni u ludilu... Naučen sam na sumnju i strah... Ne otvaram nikome ako ga ne poznajem ili bar dobro ne provjerim"
"Mene poznaješ odavno, samo si zaboravio"
"Ma daj...iz koje ludnice si ti pobjegao?"
"Ja ne bježim, ja strpljivo obilazim, i kucam..Moglo bi se reći, kucanje je moje zanimanje. "
"Fulao si totalno vrata.. Ja sam strogo realan, zemaljsko-praktičan tip.
Naučen na svoj redoslijed i ritam života.. Dođem kući sa posla, pogledam vijesti, pročitam novine, poslije objeda legnem..Ujutro ustanem, odem na posao, kad se vratim, pogledam vijesti, pročitam novine, poslije objeda legnem, ujutro ustanem......"
"Hajde, konačno, otvori mi, da ti kažem tko Ja Jesam"..
"Dobro činiš mi se ipak iskren, otključat ću ti pa otvori"
"Ne mogu.."
"Zašto"
"Pa vrata se mogu otvoriti samo s tvoje strane, iznutra. Zato uporno kucam..I čekam..."