Dotle će proteći još mnogo ljudskog vremena,i mnoge će vilinske suze,poput bisera biti utkane u čitavu tkaninu.

Ocean je ležao,plaveći ,podno dvorca,i njegovo se plavetnilo stapalo sa plavetnilom neba.Sve su rijeke u njega ponirale,a sunce se igralo u njegovim vodama cijeloga dana.Bio je to praocean,čije je srce uspavano čekalo,da cijeloj planeti daruje život.Njegov je miris opajao vile,potičući njihovu želju za stvaranjem.Sunce,koje je prodiralo kroz visoki stakleni krov,milovalo im je lica,i vile su nemoguće činili mogućim,tkajući veličanstveno tkanje,samo čudo života.Cijelog su dana sjedile pred svojim razbojima,vješto prebirući niti,i taj zvuk razboja,jedini je remetio posvemašnju tišinu.Vrijeme tu nije ništa značilo,i njihova lica bila su vječito mlada,a oči im skrivale neku duboku tugu,znajući za tolike ljudske sudbine...One su samo splitale raznobojne niti,a svaki je čovjek slobodnom voljom birao ljubav ili strah kao počelo svojega bića.Ponekad su morale uplitati anđele, od zlatnih niti,kako bi mogli na taj način,barem donekle pomoći ljudima.,jer u srcima su nosile samu ljubav,i bilo im je ponekad teško ,jer se nisu smjele mješati u nesretni tok nečije sudbine.Najljepša od njih,ako  se uopće moglo uspoređivati ,jednu sa drugom,bila je vila zraka.Njene prozračne ,bijele haljine,lagano su lelujale,dok je hodala,više lebdjela prostorijom,u dugim plavim kosama,uvijek je nosila bijeli cvijet,iz kojeg se širio opojni miris..Zatim ,tu je bila vila vatre,crvene kose poput plamena i isto takve crvene haljine.Ona je nosila u zapučku najljepšu crvenu ružu.A tek vila vode,to ste trebali vidjeti....njene oči plave poput mora...njene kovrčave uvojke plave kose ,koje su joj padale niz leđa,i haljine tako lagane,i prozirne,da se kroz njih nazirala sva zamamna ljepota njenog tijela.Ona nije koračala,ona je naprosto klizila odajom,a njeni dugački tanki prsti sa takvom su vještinom nizali niti na razboj,da je trebalo samo ostati bez riječi ,diveći se toj ljepoti..Vila zemlje,najstarija od njih,računajući po vilinskim godinama,imala je haljinu od smeđeg,brokata,na glavi je nosila zlatnu dijademu,a kestenjastu,dugu kosu spletenu u punđu...njene tople smeđe oči zračile su ljubavlju i toplinom,od koje zastaje dah....

Sam dvorac,dosta je ličio na dvorce što ih nekad gradiše ljudi.Sa svojim tornjevima,kulama,mostićima,širokom kapijom,i zidinama što su opasivale cijeli dvorac,i kamenim ,četvorim vratima,na sve četiri strane svijeta..Jedino je taj dvorac imao samo sedam odaja,koje su vratima bile povezane jedna sa drugom..Bile su to prostrane odaje,pune prozora,ali svi su bili zastrti ,raznobojnim gustim zavjesama,koje vile nisu smjele nipošto razmicati,niti prozore otvarati. Svejedno prostorije nisu bile mračne,dapače sa ogromnog visokog,staklenog svoda prodiralo je toliko svjetla,da su i sami razboji sjajili..