Danas , u tmurno i hladno  poslije podne , sa par lampaša u ruci , uputila sam se prema groblju, pokraj kojeg sam živjela dugi niz godina.Smješteno u blizini šume, u istočnom dijelu grada ,sa ogromnom zelenom površinom i stablima breze, divljeg kestena i niza borova, u elipsastom obliku ,sa malim jezerom u sredini, groblje se doima poput parka za šetnju i odmor….

put...

Kako su svi pokojnici kremirani, grobovi su mali, uređeni od živog bilja, sa skromnim spomenicima različitih oblika. Tu pokojnici uživaju svoj mir 30 godina, poslije kojih urne budu izvađene i smještene u male , zajedničke grobnice , a mjesto se prepušta novom pokojniku.

Prolazeći pokraj njih, nisam mogla a da se ne divim raznolikosti bilja i šarenila cvijeća koje cvate tokom cijele godine. Lutajući  satima , nisam pronašla  nijednog zapuštenog što puno govori o brizi ovdašnjeg stanovništva, na Zapadu Evrope , u nedostatku vremena i stresa. Ipak se uvijek nađe vremena da svaki grob živi u toku svih godišnjih doba.

U potrazi za židovskim grobljem, zastala sam nekoliko minuta kraj samog jezera, promatrajući njegovu mirnu površinu, na kojoj bi tu i tamo izronila glava poneke patkice. U proljeće, kad  priroda zazeleni i svaka krošnja je  cvatu, nađu se tu na groblju i djeca iz osnovne škole, sa kanticom u ruci , u potrazi za punoglavcima. Često me puta noću budilo kreketanje žaba i kvakanje patki. U niskom rastlinju , tik uz samu ogradu groblja, svoje sklonište našla bi i porodica lisica.Sasvim bi besramno i bez imalo straha, prošetale stazom, zastale , a onda , kao da ne postojimo, produžile svojim putem.

jezero....

Prisjećajući se tih momenata stigla sam do samog ulaza u židovsko groblje.

Žamor skupine ljudi privukao me je sasvim blizu njih.Upravo se vršio pokop jednog njihovog bliskog člana, a obred drapanja košulje s lijeve strane pokraj srca, po svemu sudeći govorio je o  pokopu jednog od roditelja.Sa tri grumena zemlje i čitanja psalma iz I knjige Mojsija , Berešit…Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti , završio je obred ukopa, a ožalošćeni  u tišini otišli. Po židovskom zakonu spomenik se stavlja na prvu godišnjicu smrti, a prilikom posjete ne pale se svijeće, ne ostavlja cvijeće, već se na spomenik stavi kamenčić kao znak prisustva.Ja sam par kamenčića stavila pokraj ulaza u kapelicu, na spomen mojim precima čije mjesto počivališta ne znam.

U međuvremenu već se i noć spustila, bezbroj svijeća titralo je u mraku …i duše sa njima… sretne za taj kratak trenutak susreta sa onim živima….