Jednom se dogodilo da je vjetar s planete Saturn odlučio napustiti svoj prstenast planet i vidjeti što se događa na drugim planetima. Odlučio je vidjeti gdje su vjetrovi najjači, najsnažniji i gdje su njihove manifestacije najmoćnije. Napustivši Saturn približavao se ostalim planetima i bio je jako zadovoljan, na svim planetima bjesnjele su oluje i harala tornada. Iskušavajući svoju vlastitu snagu s njima znao je da je još uvijek najjači, nitko mu nije bio ravan u bijesu i rušilačkoj snazi. Ali bili su to uglavnom protivnici dostojni prave muške borbe.

A onda je u daljini ugledao nešto malo, sitno, poput plavog oka u crnom svemirskom bezdanu. Bila je to mala ljupka planetica plave boje. Iz visine ju je promatrao. Puna plavog mora, zelenila i prepuna života a oko nje vladala je – tišina -, vjetrova nigdje.

Kružio je oko nje poput mačke koja se vrti oko vruće kaše i čekao da vidi hoće li se na posljetku pojaviti kakav vjetar – ali događalo se nije ništa, i dalje je vladala samo – tišina.

A onda nije više mogao izdržati jer po svojoj prirodi vjetar je bio jako nestrpljiv.  Pretvorivši se u lahor prišao je tišini te joj je rekao:

- Tišino, tišino, gdje li si sakrila vjetrove? Gdje li su da iskušam njihovu snagu?

- Što će ti vjetrovi i oluje imaš mene, ja sam jača od svih oluja.

Nije vjetar mogao vjerovati vlastitim ušima što čuje, zar je skroz poludjela ova tišina jer ako se sad naljuti, a naljutiti će se za sekundu, sve će uništiti, zapravo jedva čeka da sve polupa i uništi.

 -Ti da si jača od mene? Nemoj to samo dva puta reći jer kad ja podivljam od tvoje tišine neće ostati ni T. Baš želiš osloboditi diva iz boce?

- Ništa ja ne želim, ti želiš borbu, ja sam tišina i u mojoj prirodi je nenasilje ali samo ti želim reći da je naposljetku svaka tišina i mir jači od oluja i tornada. Kad se umoriš od svega stati ćeš i potražiti mene a ja ću te čekati. Možda shvatiš da u svakoj oluji u njenoj nutrini leži tišina samo oluja toga nije svjesna. Tvoja borba je borba sa samim sobom a ne sa mnom. Ja sam se odavno oslobodila vjetrova i oluja, pronašavši tišinu držim se samo nje. Ti svoju još nisi pronašao ali hoćeš jednom, znam.

Nije vjetar ovo više htio slušati i u trenu od lahora postade urnebesna oluja kakvu svemir odavno nije vidio. Sva silna negativna vjetrovita energija oslobodila se i poharala planetu Zemlju, činilo se da nije ostalo ništa od nje jer na zemlji je nastao kaos.

Ali kako reče tišina, umorio se vjetar i morao je kada tad stati. I stao je, promatrajući svoje remek djelo uništenja. U svojoj nutrini znao je da je tišina imala  pravo, kakva je to borba u kojoj su suparnici tako različiti, jedan koristi snagu uništenja a drugi snagu stvaranja. Znao je da ovu bitku nije dobio već izgubio iako je površinski izgledalo je vjetar u prednosti. Još je neko vrijeme lebdio u visinama promatrajući ovaj neobičan planet i zaista nakon nekog vremena malo pomalo, tišina je opet zavladala i bila je još jača i još tiša nego inače. Još uvijek vjetar nije bio spreman za svoju tišinu pa se vratio na planetu Saturn razmišljajući o svemu što mu je tišina rekla. Znao je da ovo nije njihov zadnji susret. Sresti će se oni opet samo više nije bio siguran kako li će taj susrest izgledati.

Tišina ga je spremna čekala.