TIJELO UM I DUŠA

 

    Ludima je jasno, ali njima se ne vjeruje.

        Oni tu i tamo ukorače u polje gdje je sve raspoređeno po ključu stvarnosti, sve jarko, sve nesumnjivo; oni to vide, pomirišu, taknu, i izgovore prikladnim jezikom. Kad iskorače iz polja, izgube ključni jezik. I dalje pamte ključ rasporeda, no ne umiju ga prepričati. Zbog toga divlje razbacuju slike i pojmove neprikladnog i neključnoga jezika, kako bi pronašli kakvu-takvu riječ, zvuk, kadar prenijeti ili bar natuknuti o čemu se radi. Ne nalaze ga. Zato se njima ne vjeruje.

        Onda oni osvetoljubivo počinju sami sebi ne vjerovati, naime, udarati glavom o zid svoje samice.

 

        Polje stvarnosti neodoljivo je za one, koji su jednom tamo bili.

        “Spavaj,” kažu ti-koji-su-bili stražaru na ulazu u vlastitu samicu.

        Draškaju ga po glavi, on se počinje meškoljiti, i naposljetku zaspi. Onda oni izvlače svoje prste, da bi se išuljali iz samice. Onda vide da se ne treba šuljati. Jer onda se zidovi sami svuku i razmaknu, pa se i razgrade. I onda izroni polje svih boja i sjajeva - stvarnost.

        Budući da je prebogata, prejaka, doimlje se poput orgije. Poput huje-oluje. Izdigne se kao orijaški val, moćan potopiti, smrviti, u času sve pomesti.

        Kad se stražar probudi, uplaši se i razbjesni, jer zna da će ga tući što je zaspao. Tim više što kuća-samica, opet na svojemu uobičajenu mjestu, svjedoči izvjesnim tragovima da je bila žrtvom sulude gozbe (ne)stvarnosti.

 

        Jednoga dana reče stražar sužnju:

        “Lako je tebi. Ti odeš tamo kod svojih. A ja plaćam račun za tvoje izlaske.”

        “Pa što da radim? Vjeruj, žao mi je kad udaraju po tebi. Mene tada boli i više od tebe, i ja se uvijek iznova zaklinjem da mi je to posljednji put.”

        “Što ima tamo da vazda kršiš obećanje i odlaziš? Što je to tamo bolje nego ovdje, objasni mi.”

        “Prijatelju,” reći će uznik, “rado bih ti objasnio, kad bih znao kako. Najradije bih te poveo sa sobom. Ali to je nemoguće. Jer ti, dok si budan, tvrd si stražar, te braniš i sebi i meni prijelaz preko praga. Ničim te ne mogu podmititi da mi otključaš ta vrata. Zato te moram uspavati. Ni sam ne znam kako mi to polazi za rukom - to je zacijelo dar od Boga.”

        “Avaj,” zavapi stražar, “ja ni kriv ni dužan plaćam tvoju bolesnu razuzdanost. Nego otkrij mi, što ti zapravo tamo radiš, a što se ovdje ne bi moglo ponoviti?”

        “Ja - ja sam tamo mi. To radim.”

        “Ti si tamo mi?!”

        “Ne mogu ti to protumačiti, jer ne postoji jezik podoban za prijevod. Na jezik ribe ne možeš prevesti let ptice. No poslužit ću se slikom i opisom, koji će te možda podsjetiti na neke tvoje zabave. Eto, ja-mi sjedimo za ogromnim stolom s raskošnim ponudama vina i svakojakih opojnih jela. Jedni drugima natačemo i pijemo, jer je naša sposobnost užitka bezmjerno veća od ovdašnje, to jest, tvoje, i jer mi uživamo ne samo vino koje je sišlo niz naše grlo, već i vino svakoga drugog pijača.”

        “Reklo bi se da buncaš,” upadne stražar.

        “Mi svojemu užitku pribrajamo užitak svakoga od nas.”

        “Pa dobro, kako to radite?”

        “Zapravo, mi to ne radimo - mi to jesmo.”

        “Pričaš mi koještarije da bi me zbunio. Ne brini, navikao sam na to.”

        “Isto je tako s pjesmom i razgovorom - sve riječi i melodije koje izađu iz naših usta, pripadaju jednako svima nama. Sve kretnje, svi osmjesi, svi pogledi. Zato sam rekao da sam ja mi.”. 

        Smrknut, stražar je slušao uznikove riječi, trudeći se da ih smjesti u svoj poredak stvari. Onda promrmlja sebi u bradu:

        “Ti si uistinu opasan. Bolje je držati se podalje od tebe.”

         

        Ne prođe dugo, a uznik je opet prisustvovao bičevanju stražara.

        “Opet si me uspavao. Opet si kliznuo u onaj svoj razvrat. Kaži im da si čarobnjak i da si me omamio!” vriskao je stražar. Vrisak ubrzo prijeđe u hropac.

        Uznik je sjedio u samici zatiskujući rukama uši.

        “Jadni moj stražar,” plakao je. “Njega će na kraju otpustiti iz službe kao nepouzdanoga - taman kad se počeo malo opuštati. Možda se potajno nadao da će jednoga dana, unatoč zabrani, poći sa mnom.”

        Stražar je izdisao.

        “Možda... jednoga dana...”

        “A ja sam izgubio svaku volju da tražim pravu riječ za ono što sam tamo vidio i što sam bio,” reče zatočenik.

        I poče osvetoljubivo udarati glavom o zid samice.

        Nitko se nije na to osvrtao. Jer nitko nije ni sanjao da samica nije prazna. 

       

        Zdravlje je putovanje od ja prema mi. Ne znaju to um i tijelo, duša to zna.

 

 

 

    Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.