- Hoćemo li popiti kavu? - pitam je: ležimo jedno pored drugog obučeni na krevetu, a ona me gleda, oči joj sjajne, plave, mogu se ogledati u njima, samo ako malo pažljivije zagledam. Miris njen, tako poseban, toliko voljen, dopire do mene i uzbuđeno ga udišem: nikad mi ga nije previše, živim za taj dah i u tom se dahu osjećam istinski živim.

   - Uzeo si mi riječi iz usta - odgovori ona i osmjehuje se, naočale joj spale na vrh malog nosa i gleda me vragolasto preko njihovog ruba.

   Milujem joj bedro utegnuto u traperice: obučena je za put i za jedan sat odlazi iz mog života. Ne mogu je zaustaviti. Bojim se rastanka, ne volim rastanke i bojim se da ne zaplačem, ja, odrastao muškarac, koji je prošao sito i rešeto. Najgore je to što joj se ne usuđujem reći: ostani, budi pored mene. Suviše je toga što se ispriječilo između nas, suviše toga ... ona to zna, a znam i ja, ali ... nada posljednja umire, zar ne? I zato se gledamo, neprestano se gledamo i gledamo i ne možemo a da se ne gledamo, moramo se gledati! Jedino gledajući jedno drugo osjećamo kako život struji u nama, nadima nam grudi, neke se čudna toplota ugnijezdila u nama. Čini nas ranjivima, ta toplota, ali volimo je i ne želimo da nas napusti. Naša toplota.

   - Ostani ovdje - kažem joj i ustajem. - Skuhati ću kavu i donijeti je ovdje.

   - A ne! - odbija ona i to je glazba za moje uši, glazba koje mi nikada nije dosta. - Idem sa tobom. Hoću biti svaku preostalu sekundu sa tobom.

   Dok iz sobe odlazimo u kuhinju, držimo se za ruke, poput svih zaljubljenih. Neprestano se dodirujemo, ali su sada dodiri postali nešto više od dodira. Bezbroj dodira u ovih nekoliko dana u kojima smo pokušali sabiti čitave naše živote. Osjećam ludu i nerazumnu potrebu uvjeriti se u njenu prisutnost: vidim je pored sebe, ali ne mogu vjerovati svojoj sreći i moram je dodirnuti, uvjeriti se u svoju sreću, uvjeriti u njeno postojanje. Moji joj prsti miluju lice, neprestano, uvijek iznova i iznova, a ona uzvraća. Na svaki moj dodir reagira i pokazuje zadovoljstvo, sreću i to me oduševljava u vijek iznova. Tako je neposredna, da mi zastaje dah. Sa njom činim stvari koje nikada nisam ranije radio. I uživam u njima. Beskrajno. Sa njom. Zajedno.

   Pijemo kavu i, naravno, gledamo se. Pogledi kao da su nam vezani. Probadamo jedno drugo pogledom želje, pogledom davanja, pogledom sreće i pogledom tuge. Sve se miješa i stapa u jedinstvenu masu koja djeluje na naša uzbuđena čula. Kao da ludimo. Oboje. Nezasitni smo. U svemu. Tek što zadovoljimo želju, strast, ponovo se budi. I sve počinje iznova.

   - Vrijeme je - kaže ona. - Moramo krenuti.

   Spremamo se za polazak i dok se brzo pripremamo napustiti stan, prisjećam se kako je prije dvije noći plakala u mom zagrljaju. Jesam li bio pregrub? Možda. Jesam li je htio povrijediti? Gledam, zavirujem, ponirem u dubinu svoje duše, u bezdan svojih osjećaja i shvaćam: jesam, želio sam je povrijediti. Priznajem to sebi, samo sebi, nemam snage priznati njoj. Istina, nisam je dugo vremena želio povrijedi, kratko je trajalo, malu mikrosekundu, ali sjećanje na nju boli kao da je trajalo čitav milenij. Sa gađenjem sam potisnuo taj poriv u sebi, privio njeno sitno i krhko tijelo uz svoje, stegnuo je čvrsto i tješio. Plakala je i njene me suze boljele, ranjavale me i nisam znao kako se braniti od tog sasvim novog osjećaja, nepoznatog, bolnog. Molio sam je da prestane plakati, smirivao joj uzdrhtalo tijelo, ljubio joj lice slano od suza …

   Izlazimo iz stana i polazimo prema stanici, a u meni strah raste, raste i postaje golem. Bojim se rastanka, bojim se da će ona zaplakati, a najviše se bojim ( glupog li muškog ponosa! ) kako će njeno ridanje i mene natjerati u plač. Osjećam titraje u grlu i govorim gluposti, a htio bih joj reći ... naravno da to ostaje neizgovoreno. Šutim. Jer drugačije ne znam.

   I dok čekamo na stanici, dok sa panikom gledam na sat ( još dvadeset i pet minuta! ) dok govorim ono što ne trebam reći, ona se pokazuje u čitavom svom raskošnom sjaju i bljesne poput eksplozije supernove i shvaćam zašto sam sretan pored nje, sretan sa njom. Hvata me za ruku, gleda u oči preko naočala, malo oborivši pogled i kaže mirno, a dobro vidim kako nije mirna, ni malo nije mirna.

   - Poljubi me sada - govori mi gledajući me u oči. - Poljubi me i odlazi. Ne volim duge rastanke. Hajde.

   Klimnem. Ne usuđujem se progovoriti, grlo mi se steže. Naginjem se nad nju, onako malu i sitnu. Ona se propinje na nožne prste i obavija mi ruke oko vrata i ljubimo se: jednom, drugi put i treći put nam se usne spajaju. Pijem nektar sa njenih usana i ne želim prestati …

   Pušta me iz zagrljaja i odlazim, a u sebi ponavljam poput neke samo moje  mantre: "Ne okreći se! Nikako se ne okreći!"

   Dok čekam zajedno sa još nekoliko pješaka na zeleno svjetlo, oči mi se zamagle i gutam, gutam i prelazim cestu i ne okrećem se, a sve u meni vrišti: pogledaj je! Još jednom! Pogledaj je! Zgrade kao da se tresu, nekako ljuljaju, suze mi gotovo sasvim zamaglile vid. Gutam i nastojim ih spriječiti. Ne smijem plakati na ulici.

   Ukočeno hodam, ne okrećem se, uspijevam se kontrolirati, trenutak je panike prošao i hodam i znam: čekati ću na autobus koji mora proći ovom ulicom i vidjeti ću je. Još jednom. Možda posljednji put.

    Čekam, a minuti se pretvorili u vječnost, vrijeme kao da je stalo i konačno, evo autobusa i vidim je: sjedi na posljednjem sjedištu, naginje se naprijed i maše mi, maše, smješka se, sitno joj lice ozareno, raduje se što me vidi i sretan sam, sretan ...

 

Copyright © 2006. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.