16. TERCET U TRI VREMENA

 

        Divni Stranac sjedio je u gostionici na putu za Samaru, u svratištu podno planine Altaj, u otmjenu hotelu nedaleko od piramide na Marsu. U sva tri mjesta padala je kiša. U svakomu je mjestu vladalo drugo doba. Samo je Stranac bio isti.

        Istoga Mu časa u sva tri mjesta priđe krčmarica-domaćica – jedna tamnokosa, jedna kosooka, jedna bakrene puti.

        “Što to gledaš, Stranče”? pitale su sve tri istodobno, a u različitomu vremenu svijeta. U vremenu prošlom, u vremenu budućem, u vremenu sadašnjem.

        “Gledam kišu”.

        “Što to ima u kiši da ju toliko gledaš“?

        “Pitam se: tko bi mogao prebrojiti sve te kapi”?

        Sve se tri nasmijaše. Nasmija se ona na putu za Samaru, ona podno Altaja, i ona na Marsu.

        “Čudak si ti, Stranče! Tko bi ih mogao prebrojiti – nitko ih ne bi mogao prebrojiti? A i zašto bi to činio”?

        “Ne razmišljam zašto. Nego – bi li to bilo moguće”?

        “To bi mogao samo Bog, kad bi Ga bilo”, lanu{e slo`no sve tri, svaka na svojemu jeziku. Ljupko su Ga gledale, nakane Ga proniknuti pomoću svojih oskudnih ženskih čari. On im se smiješio kao da su neodoljive.

        “Kad bi samo prebrojala poljupce kojima sam te zasuo... znala bi koliko je kišnih kapi u kići”.

        “Drzniče”, rekoše sve tri u glas, malo polaskane, malo čudom začuđene.

Nijedna od njih nije bila ljepotica. Osim Njemu. Slušao ih je kao što se sluša tropjev jednoga visokog soprana, jednoga srednjeg soprana, i jednoga starinskog alta. Slušao je i uživao, udarajući rukom takt po drvenu stolu gostionice, po kamenu stolu svratišta, i po čeličnu stolu hotela.

        “Gdje si me ljubio, govori”? razvikaše se u tri glasa, tobože ljutito, a zapravo pozivno, mazno. “Kako to da se ne sjećam”?

        “Hm. Sjećaš li se poljubaca svoje majke”?

        “Sjećam se”.

        “A očevih poljubaca, sjećaš li se? Poljubaca braće, sestara, prijatelja, ljubavnika bez broja? Poljubaca tvoje djece, i njihove djece? Koliko ih je bilo, znaš li”?

        Svaka je zanijemila – jedna visokom dur-šutnjom, druga srednjom mol-šutnjom, i treća šutnjom starinskoga alta.

Stranac je i šutnju slušao kao da je glazba. Uživao je, udarajući rukom takt po sva tri stola.  Kiša ga je u tomu pratila sinkopično.

 

       

        Imati stila u svemu, osobina je Uživatelja.

 

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)