Prije par dana bila ti je godisnjica. Godina dana od kako si se preselila na onaj svijet, onaj koji nas sve čeka. Držim tvoju sliku u ruci... Oh Bože, sve bih dala da te samo još jednom zagrlim, da ti kažem da mi je žao, da te volim. Sve si mi bila... Majka, otac, pa tek onda baka. Podigla si me u poštenu osobu. A ja ti nikad ni hvala nisam rekla...

Žao mi je. Najiskrenije. Žao mi je što sam te napustila kad si me najviše trebala, što sam te ostavila samu s onim poganim osobama. Osobama koje nisu vrijedne pomena. Nisu mi htjele ni javiti kad si bolovala, kad si umirala...

Sjećam se kad smo brat i ja bili maleni, vodila si nas svaki dan u šetnju, igrala s nama, davala nam sve što smo poželjeli... Nikad to nismo znali cjeniti.

Oprosti za svaki povišeni ton, za svaku pogrdnu riječ, za svaki sarkastični osmjeh. Nisi to zaslužila, od nas ne!

Pored žive majke, ti si mi bila majka. Sve si muke sa mnom prolazila, tješila me, gurala me naprijed. Uvijek bila tu za mene, za svaku moju potrebu.. Noću me čekala do gluho doba noći da se vratim kući. Iznosila mi jelo, ne govoreći ni rječi što kasnim po dva sata... Sve si trpjela, a ja sam te ipak iznevjerila...

Poštovala sam te, jako. I voljela. Ali ne dovoljno...

Žao mi je bako, što te nikad nisam bila vrijedna. Što sam ti uvijek nanosila bol, ne fizički, nego onaj koji daleko više boli – psihički. Znaj samo jedno... NIKAD NEĆU ZABORAVITI ŠTA SI ČINILA ZA MENE, KOLIKO SI ME VOLJELA... OVAJ PUT SAM ISKRENA! Počivaj u miru...