Postoje te neke strune koje vibriraju nekim posebnim frekvencijama ispod našeg slušnog sustava. Postoje te neke čudne noći kad se izgubljene duše skupljaju pa lutaju među živima i to su te neke noći kad se čudna bića pojavljuju s One strane pa u živi svijet zakorače i javljaju se živom čovjeku.
To su te manifestacije koje se kriju, ali se ipak nekima i objavljuju. Možda nekima tek kroz snove, jer “snovi su neotvorena Božja pisma”, a kroz njih može biti protkana latentna bol koja nekad čovjeka prati i u stvarnosti.
Ponekad se na licu pojave neke čudne nijanse čak i po bijelom danu pa kad se pogledam kao da vidim onu neku mene iz nekog prošlog života kako me gleda iz mene same ove koja sam danas.
Ponekad se u očima pojave neke sjene, dok se šminkam pa se zagledam dublje u te moje oči i kao da propadam negdje duboko, u neki drugi svijet, onaj neki tamni svijet dubokih šuma gdje se ne čuje ni ptičji pjev niti se čuje šum lišća.
U toj tamnoj šumi je sve tako mirno i sablasno tiho, ali vidim sjene kako lelujaju prema jezeru straha otkud ne odlazi nitko, već mu se vraćaju samo lutajuće duše koje nastanjuju tlo gdje bi trebale biti zakopane.
Izgubljena duša ide polako kroz šumu prepunu magle i ogoljelog drveća noseći u ruci svjetiljku, da joj pokaže put, ali put ne nalazi, već inercijom ide prema jezeru straha otkud se više nitko ne vraća.
Ponekad mi se u mislima pojave slike nekih događaja u kojima nisam bila, ali sam sudjelovala u nekom od života: visoka stijena pada duboko u ocean koji šumi ispod nje svojim velikim valovima, a iz njih me zaziva sirena zelene kose i dubokih plavozelenih očiju gledajući me svojim opčinjavajućim pogledom i mameći me da joj se pridružim.
Nije mi jasno zašto sirena želi, da joj se pridružim kad je poznato, da sirene svojom zavodljivom pjesmom zovu samo mornare, a ne žene koje stoje na visokoj stijeni i gledaju u oceanske dubine.
…a ponekad vidim nju… tu čudnu i prelijepu ženu, pun Mjesec je iza nje, tamnoplava noć je prekriva kao najljepši baršunasti plašt, a njene oči tako zagonetno plave govore, dok joj usne šute i pozivaju me. To je vila noći koja leprša u ljetnim tamnoplavim noćima puštajući vesele krijesnice i mameći ljude da joj se pridruže, ali samo šutnjom i tišinom.
Priča je iz moje 19. zbirke fantasy priča "PRIČE IZ NOĆNIH TIŠINA"
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
bglavac
irida
edin.kecanovic
