Protrnula sam, a vrućina mi je udarila u glavu, izazivajući nelagodu. Osjećala sam kako mi se uši crvene. Na tren sam se blokirala i jedva da sam nekako uspjela istisnuti nekoliko riječi.

  -Pa...- započela sam bojažljivo i jedva čujno. Osim pucketanja vatre i zadovoljnog sisanja strininog novorođenčeta nije se čulo ništa drugo. Svi prisutni  gledali  su u mene iščekujući odgovor, jedino majka nije skidala pogled s veza kojim se čitavo vrijeme bavila.

  - Igrali smo se kraj jezera. Dan nam je pokazivao kako da namamimo ribe u plićak i hvatao ih je rukama. Zašla sam samo na časak u šumu. Morala sam, bilo mi je sila...

  Sestra Glina se nasmijala. Činilo se da mi nije vjerovala, ali njena reakcija me ohrabrila i meni je proletio osmijeh licem.

  - Išlo mi je malo teže. Mislim da sam pojela previše banana što su ih Gosti donijeli. Mama mi je rekla da pripazim, da neću moći, ovaj, kakiti, ali nisam je slušala. Kad sam izišla iz šume, nije više nikog bilo. Gledala sam na zemlju da vidim kojim putem su pošli, ali tragova je bilo posvuda i nisam znala koje da slijedim.

  - Išli smo tebe tražiti, bleso- promrmljao je brat Vid kojem su nedavno počele rasti prve dlačice po licu i bio je strašno ponosan zbog toga.

  - Pusti sestru neka priča, molim te- ušutkao ga je tata, bez ljutnje, zabavljen mojim pripovijedanjem.

  - Tako sam se odlučila vratiti kući sama, pošto su me ionako svi ostavili tamo.

  -Tebe smo tražili, kao ludi, po čitavoj šumi!- sad je već malo glasnije dobacio Vid, uzrujan mojom verzijom.

  - Vid, molio sam te da šutiš, a sada ti kažem. Sestra ti je u pravu. Netko je trebao ostati kraj jezera i tamo pričekati. Toga ste se vi stariji trebali sjetiti.

  Bilo je očigledno da je brat htio još nešto reći, ali je ostao u tišini, pognute glave. Znao je da bi iz njega progovorio samo ponos i da je otac bio u pravu.

  - Krenula sam tako kući, sasvim sama- nastavila sam pogledavši pobjedonosno brata- i to prečacem blizu Litice kad sam začula kako nešto šušti u grmu blizu lisičje jazbine. Kako sam jako mala, a lisica je nedavno dobila mlade, bojala sam se da me ne napadne i povukla sam se niz vjetar da me ne namiriše. Vjetar je bio puhao sa sjeveroistoka tako da sam se počela udaljavati od kuće, umjesto da idem prema njoj. Vidjela sam je kako izlazi iz grma i ide lagano prema meni. Nije me vidjela, ali morala sam brže bolje bježati od nje. Kad me je napokon prestala proganjati, bila je već noć i vratila sam se što sam prije mogla. Nisam vas htjela smetati i buditi vas pa sam legla sasvim sama i bez večere.

  - Ma daj, Delfina, molim te.

  -Što se nisi popela na drvo i čekala da lisica ode?

  -Šta ne misliš da si ti malo prevelik zalogaj za lisicu?

  - Ja još nisam čuo da je lisica ikog napala!

  - Zašto nisi puhnula u pištaljku? Odmah bi netko došao po tebe.

  To su bili samo neke od brojnih komentara druge djece koji su mojoj priči odmah našli brojne nedosljednosti. Stariji su samo šutili i smješkali se. Čekali su što će reći otac.

  - Sretan sam Delfina, što si dobro i što si se tako, za dlaku, izvukla. No, ipak, moram te kazniti jer znaš da ne smiješ sama zalaziti u šumu. Trebala si zvati Sunčanu ili Glinu da idu s tobom. Kazna ti je ova: još večeras pomozi mami da ti spremi stvari. Sutra ideš sa mnom na brzace. Učit ću te loviti ribu i ,još važnije, naučit ćeš se tišini i slušanju. Da znaš pričati, to smo već čuli.

  Ova neobična kazna bila bi se prije mogla nazvati nagradom. Druga djeca su u sebi protestirala, ali očeve odluke nisu se preispitivale. Ne trudi se tu malenu odgajati kao djevojčicu, rekli su mu Stari tog dana, samo ćeš je učiniti nesretnom.

 

 

  Vraćajući se iz ribolova, zastajali smo kod obitelji koje su imale svoja imanja na putu prema našem domu. Mijenjali smo ribu za druge, nama potrebne stvari. Rana jesen zažutila je tek pokoje stablo i do perioda smrzavanja trebalo je proći još dosta vremena. Toplina Sunca izmjenjivala se na mom licu sa svježinom sjevernog povjetarca i uživala sam u dojmovima prizora s Velike Rijeke.

  Otac je bio  nepomično stajao u vodi s kopljem u zraku, meni se činilo, beskrajno dugo, a zatim pokretom, bržim od mog oka izbacivao ga je u brzu bistru vodu što se pjenila preskačući stijene i lomeći se oko njih. Sem njenog toka nije se čulo ništa. Tišina, samo tišina, duboka tišina, čudesna tišina. Kao da je čitava priroda umuknula gledajući prastari ritual.

  A na povratku pitanje: Delfina, kćeri, što bi ti htjela raditi kad porasteš?

  -Želim, tata biti ti.

  Godilo mu je što je čuo, ali bio je svjestan prolaznosti te moje želje i dječjeg nerazumijevanja njene ispraznosti. Tako mi je odgovorio:

  - Već sad si mnogo više od mene jer si spoj kvaliteta i majke i mene, ali i mnogo više od toga. Ti si plod ljubavi, svjetovne i božanske. Nikada nemoj željeti biti netko drugi niti čak poput te osobe jer nikada nećeš otkriti svoje darove i svoje načine. Potrebna si upravo takva kakva jesi, a tko si i kakva si, to ćeš tek otkriti. Gledajući sposobnosti i kvalitete svojih bližnjih, uživaj u njima bez želje i vezanosti jer će želja i vezanost nakraju stvoriti ljubomoru koja  te  može otrovati iznutra i pokvariti harmoniju odnosa u tvom životu. Delfina, tek ćeš otkriti koliko si drugačija i koliko si divna.

  Otac, inače škrt na riječima, osim kada bi pjevao, taj put pričao mi je mnogo i o svemu. Nisam puno toga razumjela, ali toplina njegova glasa i pogled prepun ljubavi ulijevali su mi sigurnost.