6. TAT TVAM ASI
Divni Stranac hodao je svrh močvare, i na sva tamošnja bića prosipao samo jednu jedinu rečenicu:
“To si ti”.
I onda pokazivao na jedno jedino biće: Sebe.
Sva su močvarna stvorenja ćulila uši u nevjerici.
“On nam nimalo nije nalik”, mutljale su krastače.
“Baš Mu ni po čemu nismo slične”, klepetale su čaplje.
I tako redom.
U močvari, u vodi gustoj od riblje i žablje sluzi, bijelio se lopoč. On je rekao mirisom, u šir oko sebe:
“Da, to sam ja”.
Svi se okrenuše k njemu i uvrijeđeno zagrajaše:
“Ti”?!
“Ja”.
Nastao je muk. Onda poče najstarija žaba:
“Kad dobro razmislim, ima tu nečega – mislim, između Stranca i mene. I ja sam se uvijek osjećala strankinjom među ovim lopočima”.
Priklopi druga:
“Pa i ja bih rekla da tu ima nečega. Na primjer, i ja sebi uvijek kažem ‘ja’. Kao i On”.
“I ja, i ja”, prisnaži treća, četvrta.
Ptica trščarica tada ih proburazi krikom:
“Između Stranca i mene postoji nešto o čemu vi ne sanjate. A to je divota. Ja sam divna kao i On”.
Cijeli su se dan prisjećali svoje sličnosti s Njim. Nadmetali se tko Mu je sličniji.
Kad je pala večer, Stranac je suhom nogom iskoračio na obalu, i uputio se u obližnji park. Spustio se na klupu, zatvorio oči. Naišao je uto neki čovjek, pomalo zadihan, i sjeo kraj Njega. Vreću kukuruza oprezno je spustio na tle, i zatim ju tutnuo pod klupu. Pogledao je Stranca i rekao:
“Oprosti, činiš mi se poznat”.
“I ti Meni”, odgovori Stranac ne otvarajući oči.
“Kako znaš, ta nisi me ni pogledao”?
“Vidim te”.
“Kako”?! smete se čovjek. “Da nisi redar? Ili si vidovit”?
“Nisam redar. I nisam vidovit”.
“Hajde, kaži onda, što mi je do nogu? Ali nemoj viriti...”
“Do nogu ti je vreća s kukuruzima. Znam, brao sam ih jutros. Tamo u Ivanovu polju”.
“Gle, gle! Odatle me, dakle, poznaješ“?
“Kradom si ih brao. Kradom, to jest – krao si”.
“Što - uhodio si me”?!
“Nenamjerno”.
“A otkuda ti u Ivanovu polju?! Kojim pravom kradeš naše ovdašnje, kad si, očito, stranac...”?
“Ti si krao, Ja sam samo brao”.
“Kako se usuđuješ...”?
“Ali ne samo da sam kukuruze brao - sadio sam ih! Ne samo da sam ih sadio, orao sam zemlju. Ne samo da sam orao zemlju, istesao sam plug. Ne samo da sam istesao plug, oborio sam hrast. Ne samo da sam oborio hrast, pjevao sam na svim granama. Ne samo da sam pjevao...”
“Stani”! zaprepašteno povika čovjek, spremivši se na uzmak od ovoga prečudaka. Dograbi svoju vreću, a ona nekud otežala, kao da je kamenje u njoj, pa se ne da izvući ispod klupe.
“Kao što vidiš, Ja nisam samo ti”, dovrši svoju priču Stranac.
Čovjek se meškoljio, odgađao odlazak, sporazumijevao se sa svojom znatiželjom.
“A što si još”? upita oprezno.
Ne otvarajući oči, Stranac zaokruži rukom oko sebe, položi ju na grudi, i ne reče ništa.
“A ja”? skromno će upitati kradljivac kukuruza. “Jesam li i ja to”?
Kod riječi “to”, zaokruži i on rukom, pa ju položi na grudi, u svečanomu činu oponašanja.
Stranac kimne i nasmiješi se. Tada otvori oči, pogleda čovjeka s ljubavlju s kakvom se gleda malo dijete, pa mu rekne:
“Jesi. I ti si to. Ali za početak kaži Ivanu da sam Ja obrao kukuruz, i da ću ga Ja i vratiti”.
Lopovčić razrogači oči, pokuša izvući vreću, uvidi da je prenezgrapna, i dade petama vjetra bez vreće. Stranac se ne pomakne s klupe. Lotos u već mračnoj bari zasvijetli, i otkuca mirisom, koji se tiho sklapao:
“Čovjeku je najteže da razumije... baš njemu, koji Ti je najviše nalik. ”
Zbog čega tako? Pa zbog toga tako.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8.
(još neobjavljeno)