1. TANKA DLAKA

 

        Bio jedan svetac isposnik, i ne baš mali.  On je danju svašta radio, stolario, košare pleo, vodu donosio, bolesnike njegovao, svakojake terete tegliti pomagao. Nikada molbi za pomoć nije rekao “ne”. Nikada napasti novca ili taštine nije rekao “da”. Malo je jeo, tek da tijelo preživi. Ljudi su ga držali tako bliskim Bogu da je – govorili su - između Boga i sveca preostala još samo tanka dlaka ljudskoga.

        Ali ta tanka dlaka... bijaše visok plot. Ljudi to nisu znali. Znao je samo svetac. Eto, on je bio još u punoj snazi muževnosti. Trapio je svoje mlado muško tijelo do kostura, da bi u njemu zatro želje za ženskim tijelom. Zlostavljao ga. Plašio ga se. Najradije bi ga bio negdje zbacio, kao olinjalu prnju. I svake je noći iznova vodio bitke sa željama tijela.

        I tijelo mu jednom reče:

        “Nisam ja krivo, zašto mene kažnjavaš? To je isto kao da kažnjavaš zemlju zbog sjemenja koje je u njoj!  Ne ubijaj me, jer to je nasilje kakvo Bog ne voli”!

        Isposnik se zbunio. A onda je rekao tijelu:

        “O ovomu nikom ni riječi”.

        Svake je noći poslije velikog koštaca čašu svoje strasti izlijevao preko ramena u tišinu. Tako je to trajalo godinama.

“Bunar, dublji no sam slutio”, mislio je. “Ali uskoro ću mu zagrepsti dno”.

Vrijeme je prolazilo. Pitao se nije li već počupao sve te klice i izdanke, koji tako neobuzdano rastu iz zemaljskoga dijela njegova bića. A gle, drugi tako svakodnevno i bezbrižno sebi priušte ono, čega se on godinama zdušno odriče.

“Kakva je to žilava sila”, uzdisao je.  “Ali svladat ću ju, pobijedit ću”.

        Jedne noći dođe mu Bog u san, uzme ga za ruku, i povede negdje daleko.

        “Kamo ćemo”? pitao je bogougodnik.

        “Unutra”, reče Bog.

        “Unutra? Pod zemljinu koru”?

        “Ne. Pod tvoju koru”.

        Sišli su i uputili se spaljenim predjelima, opljačkanim, od svih napuštenim; prolazili su i cvjetnim livadama, spuštali se u ponore, penjali se na visove. Poslije dugoga hoda, dođoše pod jedno visoko brdo, koje se činilo kao da izrasta iz središta svijeta. Uzeše se penjati.

        “Odatle se pruža najbolji vidik”, objasni Bog.

        Svetac je bio svjestan da su prošla mnoga stoljeća dok nisu izbili na vrh. Putem je odbacivao naprtnjaču po naprtnjaču – nije ni slutio kolike ih prti. Što su se više penjali, to se nebo dublje spuštalo.

Tamo, na vrhu, sve je bilo tiho i prazno. Na samomu vršku vrha vrijeme je stajalo, mada se iz vrška odmatalo, kao konac iz kalema. Dolje, duboko, talasala su se manja brda, gradovi, rijeke, seobe, pjesme, urlici, požari, narodi.

        “Sve si ovo ti”, reče Bog. “A pogledaj sada na drugu stranu”.

        Okrene se svetac i dah mu stane: s onu stranu brda pružalo se more, modro, neumornoga romora.

        “I ovo sam ja”? prodahnu svetac.

        “To je tvoja iskonska ljudska želja”, reče Bog malo sažalno. “Ona je u tebi kao more - ogromna, nemirna. Ti Mi svake noći prineseš po čašu. Što misliš koliko bi života morao provesti crpeći ga”?

        Isposnik pade na koljena.

        “Znači, moj je trud bio uzaludan”?

        “Nepotreban”, reče Bog nježno. “Jer ti si krenuo u taj pothvat bez Mene. Mislio si da ćeš svakodnevno, trapeći se, ti sâm isušiti more. Ah, i svetačka gordost, gordost je. Zašto Me nisi pozvao? Ovako nešto mogu samo Ja”.

        Trapljenik taknu čelom Božja stopala.

        “Pozivam te sada, Gospode”, zavapi nijemo. “Oslobodi me sve te muke i borbe”.

        “Ako si tako odlučio, ispunit ću ti molbu”, kaza milosrdni Gospod. “Ako si naumio izbrisati ovo more sa svoje mape, onda dobro, izbrisat ćemo ga...”

Bog još jednom baci pogled na more, zatim na sveca, i doda tiho:

“Ali da ti kažem: Ja nisam stvorio ništa ružno”.  

 

 

PA ZBILJA... NISI.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 4. (neobjavljeno)