Gdje me to ima najviše, a gdje me uopće nema?

Koliko dugo će trajati to odrastanje do veličine djeteta, a smanjivanje veličine odraslog čovjeka?

Naizgled apsurd postojanja.

Zapravo, težimo ka onome, od čega smo počeli, kad smo se usudili kročiti u ovaj šareni zabavni park, kojeg životom nazivamo..

Težimo da se vratimo do istih vratnica, koje smo odškrinuli, i počeli svoju igru izrastanja i odrastanja..

Naš cilj je zapravo, pogledati sve prepune štandove mogućnosti, sve što nam je ponuđeno, isprobati, ali nikako ne zaboraviti svoju dušu- koja je izvan svega opipljivog, zamamnih pokušaja da je se poistovjeti sa lažima, koji uvjeravaju da je sve u tom zabavnom parku istinito, a ono izvan njega, nestvarno..

Kada nas blještavilo i zabavljači povuku, uvlači se zaborav..

I zaboravljamo polako, gdje su ta vrata, kroz koja smo ušli, i što smo zapravo željeli, kad smo kroz njih prošli..A željeli smo baš isključiti zaborav, i koracima svjesnosti, igru prihvatiti...

Ali, zaborav je dio vlastitog odrastanja, kad bi sa svim sjećanjima krenuli u ovaj svijet, kad bi u sebi stalno nosili sjećanje na vječnost slatkoće Ljubavi, vrata koja moramo otvoriti, ne bi ni dotaknuli..

Svjesno smo krenuli da odrastemo do veličine čovjeka, i sa time uvijek suočiti se sa mogućnošću pada... Ali u pozadini svega, naša duša djeteta, će, kad bude bilo potrebno, uvijek opomenuti kad je bezdan pod nogama..

Biti čovjek je odgovornost, ali ne i posljednja stanica našeg puta.

Biti zrelo dijete u odori čovjeka, ja to nazivam krajnjim ciljem ove naše šetnje po zabavnom parku..

Čovjek nebrojeno puta zaustavlja dijete u sebi, na svom putu.. I ostavlja ga, na tračnicama koje ne vode naizgled nikuda..

I čovjek, zaboravivši dušu- dijete u sebi, srasta sa onim što ga trenutno zanese i ponese..

Positovjeti se sa tijelom, i ljubav podređuje samo tijelu..Tu čarobnu, bezazlenu, nježnu i savršenu ljubav, rastače ponekad okrutno, u igri mesa, krvi i znoja, blasfemično negirajući božanstvenost duše,

koja nostalgično posmatra te igre tjelesa, i tuguje za svojim ispunjenjem...

No, ponekad dolazi do sjećanja i podsjećanja..Susret dvije duše, koje se ljube samo pogledom, samo prisjećanjem na ono  vrijeme, kad su tijela bila tek misli, stvorene za  neke možebitne lekcije u školi stvaranja..

Pa se dogodi neki predivan oživljeni okus, ili dodir bezazlenosti, koji te podsjeti na tvoju nježnu dušu, koja čeka svoje odrastanje u dijete..

Bude to ponekad tek okus crvene maline u ustima

ili dodir toplog krila malene ptice, koja se ne  boji ostati na tvom dlanu..

 

 

Sve to znaju biti skrivene poruke naše duše, i obilježene stanice, po kojima se vraćamo sebi..

Sve što je izvan dohvata duše djeteta, odvlači nas daleko..

Šareni štandovi obilja, lažni pomagači, mađioničari koji uvjeravaju u istinitost svojih obmana, i uvjeravaju te da moraš biti iznad svih, poklanjaju ti svoju moć, da lažeš i sebe i druge, i nude ti opijate za rast tvoga ego-čovjeka, a pri tom  svjeno sakrivaju mogućnost da duša u tebi caruje...

Zabavni park života prestaje biti zabava, kad zaboraviš odakle si krenuo, i gdje se trebaš vratiti..

A put je uvijek jedan jedini.. K sebi.. Ka svom vlastitom izvoru, koji  je spojen sa oceanom vječnosti-koji se Ljubavlju zove..

Odrastati do veličine djeteta, učiti, a ne vezivati se za ponuđene izbore koji zaustavljaju rast..Ja to nazivam- ispunjenje, koje smo si svi zacrtali..