Iz dubina najdavnih priča ikad ispričanih, tamo negdje iza svih krugova, na putu do zvijezda, čuje se pjesma izgubljenih svjetova. Svjetova nevidljivih od vremena koje lista prostor. Naša prošlost što ostavlja drhtav, isprekidan trag nečeg što je prošlo vodama svih razina.

Legendarna cesto moja, izgubljena tu i tamo u vjeri, izgubljena u osjećajima riječi čija se jeka čuje iz dubina....

Našao sam jedan put u prostranstvima tog ponora, siguran i tih. Sagrađen izgubljenim vremenom, nikad pronađenim... Prošao sam svime što taj put čini, stazicama i stranputicama, alejama sjećanja dok mi je drveće maženo vjetrom pričalo svoju stoljetnu priču.

Čuo sam pjesmu nestalog vremena, izbačenih svjetova i žrtvovanih života. Zatvorenike vatre i uništavače. Prošao podijumom za ples duhova koji su u prolazu. Svime ostavljenim za leđima. Prošao...

Kao drveće okrutnošću odrezanih grana, okrutnoću nikad nestale. Pustinje ničega kojima caruje tišina onih koji su još uvijek obuzeti sjećanjima udaraca srca na na stijeni nevidljive propasti. Zatim, odlazaka na neko drugo nebo i nada da se sudbina neće sjetiti žeđi.

Novi je početak već znao za postojanje osvajanja koja se uvijek ponavljaju vođena rukom onih koji su gradili u prošlosti.

Priroda uništenja...

Ona ista koja tu prirodu ima u mesu gdje se udomaćila kao poštovani gost... u nadama onih koji ne vide dalje od linije obzora. Oni koji su izdaleka došli, putnici neki davni, poruke čudne koje slijedom stvari sade prirodu u smrt, mučeći život. One zaluđene krivim mislima da to prema životu vodi i novi život donosi.

Divlja i slijepa potreba za nečim što ionako bježi, što porobljava život i blaga čineći od toga vlastite maske.

Od straha da ih sudbina ne prepozna...

Duž puteva koji vode van, tamo se prepoznaju snovi. Možda i iluzije. Riječi koje putujući od zvijezde do zvijezde uvjeravaju svijet u moć užasa koju posjeduju. Čudna i neprepoznatljiva bića iza zavjese varki i prevara. Tamo negdje gdje se dešavaju uništenja i gdje sve se ostavlja. Tek tako....

Kao da nije.

Dolaze žrtve u vrijeme u kojemu mjesec krvari i plače a sunce gori.

Gledajući isti put u vremenu sjećanja, svjetovi bivaju gurani van neba. Neki su ostali da nas podsjećaju... Ostavili su po sebi poruke i upozorenja koje svijetle iznad svijeta i iznad neba putujući brzinom jedne jedine misli.

Ne govori i ne misli više....