Svjetlost se presijavala kroz nježno ljubičastu auru, koja je na momente poprimala indigo nijanse.Uvijek se to dešavalo kada je Tamjana preuzimala posao knjižničarke.Ne, nije riječ o uniformi, iako bismo je u nekim međudimenzionalnim mjerilima mogli i tako opisati.Riječ je o auri, energetskom omotaču bezvremenske duše.Samo što je Tamjana, svjesnošću mogla odabirati boje, a indigo boja je u njoj budila mnoštvo vizija.

 

Knjižnica je također mogla mijenjati svoje obličje, kako izvanjsko, tako i unutarnje, već prema potrebi duše koja je u nju namjeravala ući ne bi li ostavila zapis o svojim djelima tj. o savladanim ili nesavladanim lekcijama.Zalazila su ovdje svakojaka stvorenja, tako se barem činilo na prvi pogled, jer nakon životne škole provedene u  jednom od odabranih svjetova,sve duše su se preoblačile u svoj prvobitan svjetlosni oblik, ali su kao prijelaznu fazu uzimale lik u kojemu su trenutno obitavale.

Tamjana je voljela ovaj nebeski posao, i ne sjeća se kada ga je odabrala,ili bolje rečeno, kada je taj posao odabrao baš nju, jer vremenski rokovi na ovome mjestu jednostavno ne postoje.

 

Kako li je samo uživala u trenutnoj transformaciji knjižnice, kada bi u nju ušao netko iz neke daleke galaksije, ili sa neke druge razine.U tren oka, knjižnica je  bila  okupana refleksijom dvaju Mjeseca, ili bi poprimila boje tamno smeđih svjetova, gdje je jedino svjetlo ono koje biće uočava svojim energetskim ticalima.

 

 Ipak, najviše je voljela duše koje su do nje dolazile sa planete Zemlje.Šaroliko društvance.Znali su doći i grupno, kao da su na kakvom proputovanju, i više-manje, svi su djelovali dezorijentirano.Nije da su dolazili sami, svatko je imao pratnju svog duhovnog vodiča, znalo se ovdje pronaći i anđeoske energije,ali ljudi- bića sa planete Zemlje, toga kao da nisu bili svjesni.Iz tog razloga, Tamjana je voljela ovaj posao, jer svi su se oni morali prisjetiti svojih misli, riječi i dijela u životnoj  zemaljskoj školi.

 

Dakle, da vidimo.

 

Upravo u knjižnicu ulazi biće, da, sa planete Zemlje, visoko, fizički jako, duge ponoćno crne kose, muškarac.Rukama se igra,kao da nešto prebacuje ,iz lijeve u desnu i obratno,čini se kako je riječ o kristalnom štapu.

Iscjelitelj s Atlantide. Istoga trenutka knjižnica  poprima oblik piramide, knjige su pretvorene u malene kristalne diskove, koji su mogli memorirati svo Znanje koje je još tada bilo dostupno svakome tko ga je  poželio iskusiti.Umjesto stolova sa knjigama, postojale su kristalne komore, u koje  se moglo ući, uskladiti s vibracijom kristala, i u svijest je utkano  traženo znanje.

Međutim, iskusnim trećim okom, Tamjana je uočila kako aura muškarca mijenja boju.Čak je i kristalni štap potamnio.

Aaah, uzdahnula je, još jedna nesavladana lekcija.

Igra Moći –  koju ova Duša nije naučila kontrolirati.Kao da se tog trenutka duša muškarca razbudila,postao je svjestan upravo proživljenog života, svega učinjenoga ili neučinjenoga, a bezvremena Iskra zasjala je svojim starim sjajem.Njegov zapis ostao je ucrtan u Životnu knjigu.

 

Čim je Tamjana zatvorila njegovu knjigu, nebeska knjižnica poprimila je srednjovjekovni oblik ljekarnikove radne sobe.Ulazi mlađe žensko biće, sva uplakana.Prate je dva anđela iscjelitelja, ali ih ona ne doživljava.

Dolazi do police sa  knjigama, drhtavim rukama otvara tvrdo ukoričenu knjigu po sredini, gdje pronalazi maleno pisamce ljubavnog sadržaja.Sakriva ga u njedra,ali ju u tom pokušaju pronalaze ljudi, sude joj kao vještici i pale na lomači.

Kao da je plamen vatre dotakao i djelić svijesti, Duša se budi, anđeli joj glade auru i skidaju  astralno smeće koje je prilijepljeno strahom doputovalo na ovu razinu.Tamjana zapisuje - životna tema: Progonjenost.Duša mlade žene odjednom je okupana smaragdnom aurom i ispraćena do Izlječilišta.

 

Knjižnica se pretvorila u moderno okupljalište mladih ljudi, jer su upravo grupno banuli mladići i to usred žestoke rasprave.Tko je kriv, tko je prav, čija je istina prava istina, a tko govori laž.Buka je postala nesnosna.Duhovni vodiči stoje na udaljenosti, pokušavaju telepatskim mislima doprijeti do njihove svijesti, ali prevelika je umna galama, nitko ih ne čuje.Iznenada grom, munjevit prasak ručne bombe, koja je tijela odnijela u nepovrat, i aure rascjepkala na djeliće mozaika.Tamjana i vodiči dodiruju se mislima i prepoznaju otisak životne škole kao: Borac za stvar,Sljedbenik i Tolerancija. Istoga trenutka cijeli prizor ostaje zamrznut u vremenu, pred dušama mladića krenuo je usporen film, i kako se privodio kraju, aure poprimaju cjelovito stanje.

 

Iznenada je cijela knjižnica zaiskrila zvjezdanim sjajem, a na njezina vrata ušlo je dijete.Maleni dječačić od nekih šest godina.Nestalo je krova, a na njegovo mjesto smjestio se sam Svemir.Svaka knjiga poprimila je oblik spiralne galaksije, čije su se boje prelijevale jedna preko druge svakom mišlju koje je uputio prema Tamjani.

Mislima  je otpjevala dobrodošlicu Učitelju. Da, Učitelji su se često znali vraćati sa zemaljske razine u dječjem obliku, tako im je  najlakše podići nisku vibraciju materije na znatno višu frekvenciju.Posebno u vremenima kali yuge, kada su sve duhovne vrijednosti izokrenute naglavačke.

Tamjana se često znala pitati, da li bi knjižnica uopće postojala, da nije Zemlje i njezinih neobičnih stanovnika, jer u usporedbi s njima, svemir je bio šaroliko ali i šutljivo mjesto.Brzo svladane lekcije, dobro kontrolirana moć regeneracije, ravnoteža.Činilo se kao da je Zemlja jedino mjesto gdje postoji još bezbroj neispričanih priča, koje mora zabilježiti u svoj zvjezdopis.

 

Noću, kada  udaljena zvijezda zaiskri, pomislim, možda upravo sada Tamjana - Nebeska knjižničarka, upisuje svjetlosni zarez u nečiju knjigu života.

 

 

http://safiris.blog.hr