13. TAJNA  ŠUME MRČAVE

 

        U jednoj obitelji živjelo se kao u šumi mrčavi: na sve strane bodlje i trnje, a mrak za rezanje, a kal za gacanje. Onda se jedan od članova obitelji, oboružan svojom mukom, pomolio za izbavljenje.

        Ovako se molio:

        “Oh, Divoto, ako jesi, hodaš li katkada ovuda, silaziš li ponekad u ovaj naš mrkodol? Ako silaziš, dopusti mi da Te sretnem... i izvedi me u svjetlost”.

        Divota uze na sebe lik Divnoga Stranca, i prošeta stazom u mrčavu.  Molitelj Mu jurnu ususret, zatvorenih očiju. Pade na koljena i izmuca:

        ”Najdivniji na svijetu, povedi me sa Sobom da Ti sklanjam kamenje sa staze kojom hodaš. Sve ću učiniti, samo me nemoj ovdje ostaviti”.

        “Hajde, krenimo”, nježno će Stranac, podiže skrušenoga, i krenuše izlaznim putem. Otada su lako hrlili livadama i proplancima, jezdili nad jezerima i rijekama. Kad su putovali morem, pratitelj Divnoga poravnavao je valove, a kad su obilazili polja i njive, brao Mu je mirise i kićene boje. I bio je sretan, i nikada se nije sjetio mrčave.

        Onda, jednoga dana, Divni mu reče:

        “Misliš li da si Me dostatno upoznao”?

        Pratitelj se zbunio.

        “Ne znam, Gospodine. Ti si zacijelo veći od ičega što može stati u moje malo oko i pamet”.

        “Zar Me ne bi želio upoznati još samo za sudbonosni palac”?

        “Ako Ti to želiš, Gospodine”.

        “Onda dobro. Vrati se u mrčavu. To je jedino mjesto gdje Me možeš do kraja upoznati”.

        Pratitelj je zacvilio od žalosti i razočaranja.

        “Zar me tjeraš od Sebe”?

        “Naprotiv”, blago će Divni. “Dovodim te bliže Sebi”.

        U tili čas molitelj se opet nađe usred šume mrčave, gdje je sve teklo mrko, kao i obično. A kao da nije prošlo više od mrgodne minute. Išao je, režući noktom mrak, gacajući stopalom kroz kal. A trnje i bodlje sa svih su ga strana opkolili, močvarni mu je vonj na juriš otimao dah.

        I dok je vadio trnje iz pete, i bodlje iz golijeni, sve kašljući i hripajući, mislio je:

        “Netko se od nas dvojice zabunio... On ili ja”?

        “Pogledaj Me”, čuo se tada Njegov glas.

        Pogledao je u razjareni mrak oko sebe.

        “To sam Ja”, govorilo je iz mnogih iscerenih usta.

        “Ti”?!

        “Da, Ja. Gledaj me, dobro Me pogledaj. Možeš li Me takvoga voljeti? Bi li za Mene sklanjao kamenje sa staze? Poravnavao valove? Brao mirise”?

        “Oh”, zastenje moliteljeva duša. “Ovo ne možeš biti Ti”!

        “To je onaj sudbonosni palac, koji te još dijeli od Mene. Sumnjaš li da sam to Ja? Pa tko drugi zna za naš dogovor o palcu? Zar Mi ne želiš pripasti bez ostatka? Prigrli Me do kraja, jer bez tebe ni Ja nisam Ja”.

        “Zbilja, to o palcu znademo samo Ti i ja”, zaječi molitelj, i padne na koljena, spreman umrijeti, roditi se, do dna razumjeti. “Ako si to Ti, Najdivniji, što mogu drugo nego voljeti Te...? Ali daj mi još samo jedan znak... Pomozi mi da shvatim zašto sam opet zatočen u ovoj trnovitoj tamnici, koju ljudi zovu obitelj”...?

        “Ti si sâm ta obitelj od koje bježiš k Meni”, reče mrak i škljocne čeljustima, bljesne očnjacima. “Da, ti... Ti si taj mrak za rezanje, taj kal za gacanje”.

“A Ti”? prodahnu čovjek-mrčava. “Pa i Ti si, kažeš, isto to... U čemu je onda razlika”?

“U razumijevanju. U ljubavi. Ja znam da sam ti, što će reći, ja znam da sam i ovaj bodljikavi mrak, što niti vidi, niti razumije. Ti ne znaš. Kažeš da Me voliš. Reci Mi, možeš li bar sada zavoljeti taj mrak, čiji si sužanj? To jest, možeš li, Meni za ljubav, sebe zavoljeti”?

       

        Izmučeni je čovjek zacijelo rekao “da”, jer kad je otvorio oči, bio je opet na livadi s Njim.

        Ogledao se. Svuda samo cvijeće, valovi, zvijezde.

        “A mrčava”? upita plaho, pogledom.

        “Koja mrčava”? glasio je smiješak.

         

        Koga ne voliš, kad sebe ne voliš?

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (još neobjavljeno)