Kud me ova vodi, idemo sve dublje  u šumu. Zar tamo živi? Ne mogu vjerovati da su istinite priče o vještici iz šume. Ma daj Nikola zar si pobenavio,  sa tim plaše malu djecu. Koko se samo lako kreće po ovom gustišu, vidi se da pozna svaki kutak ove šume. Koko ju nikad prije nisam vidio.

Njegovo razmišljanje prekine tajanstvena starica.

-         Eto tu je čistina i kraj ovog djela šume. Tamo dalje nitko ne zalazi, hahahaa skoro nitko. Bio si tamo puno puta. Jednom si bio tako blizu mog doma da sam se pobojala kako češ me otkriti.

Sjetio se da je jednom zalutao u toj gustoj neprohodnoj šumi . Sjeća se kako je imao čudan osječaj da ga netko promatra. 

Nakon dugog hodanja stigli su do kamenog zida jedva vidljivog obraslog u žbunje. Odmaknula je žbunj, pred njima se pojavila drvena masovna vrata.

-Iznenađen si jel da.

-         Ovo mi izgleda kao izgubljeni dvor jednog davnog vladara koji se sakrivao od neprijatelja u neprohodnoj šumi.

-         Otac ti je pričao tu priču, istinita je. Njegovi potomci i danas žive samo su zaboravili na ovaj izgubljeni raj.

-         Otkud znaš što mi je otac pričao?

-         Hahahaaa ..... Zatvori vrata, ma .... iako nitko neće doći u ovu divljinu, ali zbog divljih zvijeri.

S one strane zaraslog nevidljivog zida prekrasno dvorište. Kamena kučica, vrt pun prekrasnog cviječa. Starica  si dala truda da sve drži u savršenom skladu.

Prekrasno! Sad kad gledam ovu kučicu duboko u šumi zaraslu u trnje sjetio sam se priče o Trnoružici .... izusti on

-         Hahahaaaa, samo što ja nisam Trnoružica, nisam ni vještica kako su me obznanili. Pa i ti si me nazvao vješticom tamo kod hrasta.

-         Oprosti, nije mi bila namjera vrijeđati te. Razljutilo me što petljaš oko drva.

-         Znam kakav te tužan događaj veže za ono mjesto ... i mene i mene. Uđimo u kuču, okrijepit čemo se tada ću ti ispričati priču mog život. Da je moj život povezan sa tvojim već si naslutio. Sjetit ćeš se nekih stvari, čut češ neke za koje nitko nezna.

-         Po svemu sudeči ti mene dobro poznaješ.

-         Da poznam te više nego što slutiš. Ja sam tvoja dadilja.

-         Marta!!!

-         Nisi me zaboravio, to me jeko veseli. Dođi da nešto pojedemo, kasnije čemo nastaviti pričati.

Promatrao je Martu. Da, te crte lica, oči. Godine su učinile svoje. Bože prisječam se. Sad će mi ona razjasniti i ono što je bilo mutno, nejasno. Nejasno kao i gusta šuma u kojoj su se nalazili.

-         Marta, što misliš dali je ona živa?

-         Živa je, da nije ja bih to znala,osjetila bi.