Umorni šumočuvar izvali se ispod drveta. Vjetar miluje ljupko lice. Sjedi već dugo, udubio se u misli. Nadzire šumu i zbivanja u njoj, to mu je posao. Često dolazi na ovo mjesto. Sakriven u šumarku promatra čistinu sa velikim hrastom. Promatra i čeka. Što, koga? Zamalo je zaspao kad začuje pucketanje granja.
- Tamo, tamo kod hrasta ......
Radoznao pritaji se iza grmlja da vidi što se to dešava. Nepoznata starica trčkara oko hrasta, smješi se i sve nešto mrmlja. Dodiruje hrast i vrti se oko njega.
Ko li je ova i što to izvodi ... upita se šumočuvar.
Polako se šulja prema njoj.
- Što to radiš vještice ... drekne
Malo se lecnula
- Hihi, hihihi ... pritom ga pomiluje po ramenu ..... uplašio si me, i nisam ja vještica, zar ne vidiš da tražim gljive.
- Kakve vražje gljive, još nije sezona, zanima me što tu šaraš, dok mi ne kažeš neću te pustiti.
- Nečeš valjda nauditi jadnoj starici ... izusti sad ona malo uplašeno.
- Ne namjeravam ti nauditi, al tu ćeš sjediti dok mi ne priznaš što to izvodiš.
- Što ti radiš tu u šumi ... osmjeli se ona, sve u nadi da promjeni temu ...
- Ja sam šumočuvar, šuma je moj dom, prolazim svuda.
Čudna starica je sjela ispod drva, teško uzdahnula i spustila pogled, uozbiljila se.
- Znam da si šumočuvar, viđam te često, danas sam bila neoprezna, tako si me ulovio.
- Tko si ti ustvari ... upita on sve više radoznao. Imao je osječaj da ga neka tajanstvena sila vuče prema toj neobičnoj ženi.
- Nemogu ti reći ma što god učinio samnom.
- Tu češ sjediti dok ne priznaš tko si i što to izvodiš.
- Onda čemo tu oboje sjediti dovjeka ... odgovori ona nehajno.
- Dobro ženo, nije mi do šale, reci tko si i što radiš tu kod hrasta pa idemo svaki svojim putem.
Nije stigao dobiti odgovo. Kod hrasta u krugu kojim je trčkarala starica odjeknuli su ugodni zvuci harfe ... niotkud....
Tu je, tu je ... opet svira .... oblile ju suze dok grli hrast.
Ubrzo tišina. Njega je to ganulo pa joj se obrati prijaznije.
- O čemu to pričaš, govori što znaš. I ja sam puno puta čuo ovo sviranje.
Pogledala ga suznim očima. Osim njenog bolnog uzdaha ništa se nije čulo. Vidjelo se da je postala turobna. Nakon kratke šutnje prijazno mu reče.
- - Dođi samnom mojoj kući sve ćeš čuti, uostalom ponešto i znaš, i ti se uklapaš u moju priču. Da, tako mora biti, moram ti sve ispričati, jer i ti se sječaš. Da se ne sječaš nebi tako često dolazio na ovo mjesto.
- Izluđuješ me, o čemu to pričaš?
- Dođi .... krene putem u dubinu šume. On zbunjen polako krene za njom.