37. SVRATIŠTE

 

        Divni Stranac se uosmostručio, i razaslao Sebe na svih osam strana svijeta. Nigdje nije tražio dom, tražio je samo svratište. Susret bi otpočinjao kao već-viđena predstava - s kucanjem, otvaranjem vrata namjerniku, ljubaznim pozivanjem pod krov. Nekako se zadesilo da je u to vrijeme vani uvijek kišilo.

        “Uđi, dobri čovječe”, razgalio bi se kućedomaćin, “i podijeli večeru s nama. Vrata su našega doma uvijek otvorena putnicima. Štujemo ih koliko i sebe, dajemo im što i sami imamo”.

        Ali stranac nije htio prelaziti praga dok ne bi dobio odgovor na svoje vječno pitanje:

        “Je li ovo svratište”?

        “Čuo si me – ovo je dom”, osupnuto i uvrijeđeno bi odgovarao domaćin. “Čudan si ti svat kad pokraj doma tražiš svratište”.

        “U svratištu su mi mnoge stvari jasnije”, odgovori čudak.

“Gle, a koje to stvari”?

“Pa eto, da ništa nije moje, da za sve plaćam, i da moram što prije nastaviti put. Naprosto, da sam vrlo vrlo privremeno tamo gdje jesam. A drukčije je u domu – tamo se ostaje, i besplatno je”.

Domaćina je to još više ozlovoljilo.

“Slušaj, da ne pada kiša, ne bih ja gubio vrijeme s tobom. Uđi, večeraj, pa ćemo poslije razvezati o svemu što ti drago”.

“Ne mogu”, odgovarao bi stranac. “Dok mi ne kažeš je li ova kuća svratište”.

        Poslije ove primjedbe, domaćin bi redovito gubio strpljenje, pa mu je znao zalupiti vrata pred ustima, psujući i vičući mu da se gubi, i da on nije svratištar, već ugledan kućedomaćin. Poneki bi vrata zatvarali meko, ali bi ih zatvarali.

        Tako je to uglavnom bilo na svih osam strana.

        Deveta se strana nalazila u središtu kruga.

        U njoj se jednoga dana okupilo svih osam Divnih, i deveti, umnoženik. Nitko se tu nije razlikovao ni od koga.

        “Ovo je, napokon, dom”, šalili su se.

        I posjedali da pričaju jedni drugima kako je tekla predstava. Na svih osam strana ona je započinjala i završavala jednako, tek što bi ponegdje trajala dulje, ili unosila izvjesne posebnosti predjela i karaktera.

        “Što – i nitko se od njih nije sjetio da mu je kuća svratište”? tobože se čudio deveti, domaćin.

        “Nitko”, rekoše u jedan glas njih osam. “Ne samo da se nisu sjetili, već su se vrlo zlojedili na pitanje o svratištu”. 

        Ali sedmi, odnosno, putnik sa sedme strane svijeta, izjavi da se na njegovoj strani dogodio odstup od pravila, sretan slučaj. Svi se i opet tobože začudiše. Jer oni su uvijek u svakomu času znali što se drugdje zbiva – kako s njima, tako i s drugima.

        “Ded, pričaj”, rekoše, spremni na užitak.

        “Evo kako je to bilo. Pala je noć, kiša, grmilo je, sijevalo je. Pokucao sam na vrata jedne vremenite kuće. Otvorio mi je starac s uljanicom u ruci. Pitao sam ga isto što i vi svoje domaćine: je li ova kuća svratište? “Naravno”, odgovorio je. Onda sam prekoračio prag, malo iznenađen. U kući je bilo mračno i pusto.

        “Jesi li sam”? pitao sam kućedomaćina.

        “Kao i uvijek, sam s Bogom”, odgovorio mi je.

        Poveo me u kuhinju, posjeo za stol, natočio mi vina. A onda je počeprkao po smočnici i našao nešto za jelo. Pio sam i jeo šuteći. On je sjedio meni preko puta, gledao me i šutio.

        “Htjedoh pitati – imaš li koga od ukućana”?

        “Iselili se”, kratko je odgovorio.

        “Ti i ja se, izgleda, razumijemo”, kazao sam mu. “No ipak bih volio da mi kažeš zbog čega smatraš svoju kuću svratištem”?

        On se lukavo zasmijuljio, namignuo mi, i stao polako raspredati:

        “Vidiš, ovu je kuću sagradio moj pradjed. Uselio se u nju, pa se poslije nekoga vremena iselio. Hoću reći, umro je. Isto se dogodilo s djedom. A jednako i s mojim ocem. Sada se isto događa i sa mnom”.

Zašutio je i gledao me.

“Nastavi”, rekao sam ispijajući vino.

“Ti si mi znak da ću uskoro napustiti ovu kuću, jer sam tako sanjao: doći ćeš, pitat ćeš me, podsjetit ćeš me, odjahat ću svojim putem. Eh, pa što je onda ova kuća nego svratište"? 

 

 

        Gdje će, ako neće na sedmoj strani svijeta ?

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 5. (još neobjavljeno)