75. SVOJE ZA NJEGOVO

 

        Divni Stranac napuštao je jutrom kuću, u kojoj je proveo divnu noć. Duša koja ga je pratila do praga, potom do vrtnih vrata, potom do kraja ulice, potom... ipak je negdje na cesti zastala, sjetivši se djece, koja su ostala sama u kući.

        “Kakvoga Me više voliš“? pitao je na rastanku Divni Stranac divnu dušu, poslije divne noći. “Ovakvoga kakav sam ti bio prošle noći, ili onakvoga kakav uistinu jesam”?

        Ona ga je zabezeknuto gledala.

        “Ja sam mislila da si Ti prošle noći... bio takav kakav jesi”.

        “Bio sam takav kakvoga si Me ti željela”.

        “Ah! A kakav si uistinu”?

        “Takvoga kakav jesam uistinu dajem samo onima, koji se odreknu svoje želje za Mnom, koja je po njihovu časovitom viđenju”.

        Duša je šutjela, gledala ga, ćuteći da taj lik gleda posljednji put.

        “Hoću te takvoga kakav si uistinu”, izgovori hrabro.

 

        Ništa se u krajoliku nije promijenilo. Samo što je iz svakoga stabla, iz svakoga žbuna, iz svake zvjerke, iz svakoga zvuka, pa i iz samoga Divnoga Stranca govorilo nešto njezinim vlastitim dahom:

        “To sam Ja kakav jesam – sveprisutan”.

        Odlazeći, Divni Stranac joj mahne, i pretvori se u pramen sunčeve magle.

       

 

        Dati svoje najviše za Njegovo najviše.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6.  (još neobjavljeno)