Pozdrav prijatelju!

 

   Možda ćeš se iznenaditi ovom maratonskom mailu, ali moram se nekom povjeriti, nekome tko će razumjeti. Nikog boljeg od tebe ne poznajem. Prolaziš kroz slična životna iskušenja i zbog toga sam siguran u tvoje razumijevanje.

   I tvoj me upitni pogled progoni, onaj jučerašnji, kad smo se slučajno sreli na ulici, a ja bio sa Dorinom, upravo smo izašli iz obližnjeg kafića. Primijetio sam kako je odmjeravaš i podižeš obrve, ali ništa nisi rekao, dok sam vas upoznavao. Žurio si. Ali prije nego li si otišao, odobravajući si klimnuo i učinilo mi se, samo na tren i nisam siguran jesam li dobro vidio, kako ti u očima titra zavist. A kod kuće me dočekao tvoj mail bez riječi i u kojem su se širili znakovi devet plusova.  Nasmijalo me to, ta tvoja ocjena Dorine, uvijek si ocjenjivao sve žene u svom životu, nisi mogao odoljeti tome.

 

   Da prijeđem na stvar: prije dva mjeseca sam otišao k liječnici. Stara moja tegoba, upoznat si s njome: prokleto stopalo. Pregledala me je pažljivo i još pažljivije saslušala moju jadikovku o tome kako još  uvijek osjećam silnu želju za trčanjem. Dugotrajnim trčanjem. Koje traje satima, a misli za to vrijeme vinu se u nepoznate visine i uživaš, uživaš ... Ne moram ti pisati o tom uživanju, i sam si ga mnogo puta osjetio. Dok sam liječnici o tome govorio, samo se osmjehivala i klimala s razumijevanjem, dok se sunce odbijalo kroz zatvoreni prozor o njenu crvenkastu kosu.

   - Koliko vam je godina? - upitala me je iako to vrlo dobro zna.

   Rekao sam joj. Nisam želio biti neučtiv.

   - Popriličan broj - rekla je liječnica i ponovo sjela u svoju udobnu stolicu iz koje je bila ustala da bi mi opipala stopalo. - Svjesni ste toga, zar ne?

   - Jesam - rekao sam tiho.

   - Zar nije bilo dosta trčanja? - upitala je ona i podignula ruku da me spriječi odgovoriti. - Ne sasvim, ne ... znam da bi to bilo previše tražiti od vas. Ali morate smanjiti. Dosta smanjiti. I ne trčati više. Samo lagano džogirati. Sasvim lagano.

   - Uh - zastenjao sam. - Zar je toliko loše?

   - Ne, nije toliko loše - rekla je liječnica. - Dobro je. Mnogi u vašim godinama ne mogu ni hodati.

   - Ali mnogi i trče! - nisam mogao izdržati da ne ubacim. - Trče bez problema.

   - To su sretnici - rekla je liječnica. - I rijetki. U vašim godinama, prirodno je očekivati pad fizičke kondicije i poneku zdravstvenu tegobu. I bol. Morate shvatiti da je vrijeme maratona za vas prošlo. Možete lagano istrčati tri do četiri kilometra dnevno, ali ne više. Nikako ne više.

   - Tri do četiri - promrmljao sam potišteno.

   - Sasvim je dovoljno - uvjeravala me ona. - Vjerujte mi. Ukoliko budete nastavili po starom i dnevno trčali više od deset kilometara, stopalo će vas sve više i više boljeti. A može doći i do većeg oštećenja. Poslušate li me, u kratkom i sasvim laganom  trčanju možete uživati još čitav niz godina.

  

   Uživati. Tako je rekla liječnica. Uživati. Mislio sam o tome dok sam izlazio iz ordinacije i krenuo prema samoposluzi: odjednom sam silno zaželio pojesti čokoladu. Što nije bilo ni čudno: ujutro sam trčao blizu petnaest kilometara i sad sam plaćao danak tome: kroz stopalo su mi prolazili brzi pulsirajući valovi bola.

   Sad dolazi ono glavno, zbog čega ti pišem. Kako je život čudan. I pravedan. Ne mogu, a da tako ne mislim. Oduzme ti nešto, ali te ujedno i daruje sa nečim. Pretapajući vješto dah svjetlosti i sjenke, Život uspostavlja ravnotežu.

   Dok sam kupovao čokoladu ugledao sam ženu sa najčudnijom bojom kose, boja je to pjenušca, a oči joj sive i tople: luda i predivna kombinacija. Kod kuće sam se tog dana nekoliko puta ulovio kako mislim na nju. Najviše sam mislio na to kako nema više dugotrajnog trčanja kroz šumu i pomalo žalio samog sebe. A onda bi iznenada iskakalo sjećanje na taj susret i moja žalost kao da je bila ublažena. A mislio sam da je ništa ne može ublažiti. Zahvaljujući tom susretu, lakše sam prihvatio neugodnu činjenicu o kraju trkačke karijere.

 

   Sad trčkaram mala i sitna četiri kilometrića svakodnevno, a utjehu što sam se morao rastati sa velikim razdaljinama, nalazim u njenom, Dorininom naručju. Tješi me. Razumije.

   Kao što mi je nekad bilo lijepo sa onom koju si nazvao "bombončićem", sad mi je na drugačiji način lijepo sa ovom koju zovem čokoladom. Slično, a opet drugačije, možda zrelije, jer ... ali neću te zamarati time, siguran sam da razumiješ sve neizrečeno.

   I da znaš, i dan danas mi u duhu odjekuju tvoje riječi u vezi "bombončića".

   - I sam znaš da neće potrajati - bio si rekao onog dalekog i vrućeg dana.

   - Znam - rekao sam, ali u stvari nisam do tada na to ni pomislio i neprekidno sam razmišljao o toj tvojoj rečenici koja će jednog dana morati postati činjenica, shvatio sam.

   - Uživaj danas - rekao si mi - i ne misli na sutra.

   Poslušao sam te. I kad je "bombončić" odlepršala kao što si i predvidio, bilo je strašno, ali ni izdaleka toliko strašno, koliko bi bilo da me tvoja rečenica odavno nije pripremila na to.

   Na kraju, imam pitanje za tebe, prijatelju: što misliš? Hoće li ovo sa Dorinom, čokoladom,  potrajati?

 

 

 Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.