Ona je stara. Ostala je sama. Slaba i onemoćala, u invalidskim kolicima. Dane uglavnom provodi u sobi. Oko podne je odvezu na ručak. Tamo je jednako sama i izolirana, iako sjedi za istim stolom sa ostalim stanarima. Ne može se uključiti u razgovor, jer ne raspoznaje o čemu govore. Prepoznaje samo siluete koje razgovaraju, mutno kao i njihove glasove. I poneku riječ. To nije dovoljno. Ne usudi se stalno zapitkivati. Zato radije šuti i ne reagira.
Ostali misle da je umišljena i arogantna i da zato ne sudjeluje u komunikaciji, pa ju jednostavno ignoriraju. Nikome ne pada na pamet da ona sve to više nije u stanju. Ona je zapravo tužna, usamljena, ostavljena, slabovidna i nagluha. Zato i provodi toliko vremena sama u sobi, gledajući kroz prozor. Potonula u svoja sjećanja, iz kojih crpi po koje zrnce radosti.
Tek sada vidi kako je bila lijepa mladost i koliko su nekad značile prisutnost i podrška dragih ljudi.
Davno je to bilo kada je njegovala svoju bolesnu majku. Sada su se evo, i njena voljena djeca pobrinula da i ona dobije najbolju moguću njegu, u domu.
I ovaj put je dopustila njegovateljici da ju vrati u sobu odmah poslije ručka.
Nije joj dobro danas. Od sinoć osjeća neki pritisak i stezanje oko srca. Sestre imaju toliko posla, pa im to nije ni spomenula. Ona ne voli biti na teretu više no što je potrebno. I ne voli pretjerano skretati pažnju na sebe. Opet sama u sobi, uspjela se nekako uzverati na krevet. Hladno je. Posljednjom trunkicom snage bori se s pokrivačem.
Suznim pogledom i po tko zna koji put ona gleda u prazan plavkasti zid. Ovaj put to isto plavo se počinje kretati i postade bijelo i svijetlo, izmjenjuju se i stapaju sve boje duge, krugovi, svi zamislivi i nezamislivi oblici... Iz njih izranjaju putevi, priroda, ljudi koji joj mašu i pozivaju je u za nju još nespoznati svijet...
Prepoznaje prijatelje, drage ljude, čak i njene roditelje, mlade i radosne kao sa slike iz njihove mladosti... A tako stvarne...
"Mama! Tata!"
Duša ustaje i polazi radosno i rasterećeno u susret svjetlu... Ugodna toplina je obuzima. Pokrivač joj više nije potreban. Njoj ništa više nije potrebno.
bglavac
irida
edin.kecanovic
