SVETO MJESTO

 

    Divni Stranac otvorio je rukav i pustio odanle roj glasina o Sebi.

        Cijelo je selo zazujalo pričama o tomu da je pokrao, podmetnuo, zaveo, prevario, bludničio. Da je o Sebi pričao svetogrdne priče. Da je sablaznio nevine, kinjio nemoćne, zbunjivao bezazlene.

        U selu poče hajka na Strančeve pristaše. Neki se sakriše pod zemlju, neki u duplju, najhrabriji izjaviše da su sve te glasine laž. Njih strpaše u zatvore, pa s njima na vješala, na panj, na lomaču, i svakojaki drugi zator. A neki učiniše što se od njih tražilo - potvrdiše da su uistinu zavedeni, i da je Divni Stranac čarobnjak, i da je repat, i da su mu vidjeli rogove.

        Za to vrijeme On je sjedio na prilazu selu, i okupljenima pričao Svoje priče. Kao da se ništa ne događa. Kao da iz sela ne dopiru krikovi. Ljudi uokrug Njega čekali su da im On nešto kaže o cijeloj opasnoj gunguli. Ali On ne reče ni riječi.

        “Kamo ćemo mi?” pitali su Ga na odlasku.

        On im pokaza krug obzora. On im pokaza svoje srce.

        Sutradan ih dođe za polovicu manje.

        I opet Stranac ne proslovi ni riječi o požaru u selu. Ljudi se pokunjiše i raziđoše. Možda su neki od njih pomislili da su zloglasine istinite. Pa nije valjda cijelo selo sišlo s uma? Pa nisu valjda baš svi zabludnici? Da, možda ih je Stranac ipak začarao.

        Trećega dana dođe samo jedan mladić, dječak. On je toliko štovao i volio Učitelja, da nikada nije podizao pogleda više od Njegovih sandala. Nije znao kakve su mu ruke, kakvo lice. Ali je znao svaki zarez na koži Njegovih prastarih sandala. Toga dana ugleda u pijesku samo jedne, Učiteljeve sandale.

        “Što - zar nema nikoga?” zapanji se, zarinuvši pogled duboko u pijesak.

        “Zar si ti nitko? Ti si došao u ime svih drugih, prema tomu, ti si mnoštvo.”

        “Nisam svjestan da sam došao u ičije ime, osim u svoje,” reče dječak i dalje oborenih očiju. “I dolazit ću dokle god Ti budeš htio. Ako je Tebi volja, šutjet ćemo. Ako je Tebi volja, Ti ćeš mi nešto reći, a ja ću razumjeti, ili neću razumjeti.”

        “Ti imaš pitanje,” reče Stranac meko. “Postavi ga.”

        “Ja znam da se ništa ne događa bez Tvoje volje. I ove objede i optužbe, ovi progoni i ludilo, sve je to izletjelo iz Tvojega rukava. Ja znam da to ne pogađa Tebe. Ali pogađa nas...”

        “I? Gdje je pitanje?”

        “Zar je tako trebalo? Jer evo, toliki su stradali, i toliki se Tebe odrekli... Zar je trebalo?”

        I dječak zaplače.

        Stranac je nešto crtao u pijesku. Prođe dan, padne noć, osvane jutro. Mladić je i dalje sjedio i tiho plakao, Stranac je sveudilj nešto u pijesku crtao. A onda, naizmak trećega dana, Divni Stranac prestade s crtanjem, i obrati se mladiću.

        “Znaj, Ja sam Svoj rukav otvorio zbog tebe. Da bi ti sebe vidio.”

        “Zbog mene?” dahnu mladić.

        “Ako kažem “tebe,” rekao sam i “njih.” Može se, dakle, reći da sam to učinio i zbog njih, iako oni sebe neće vidjeti.”

        “Ali zašto baš zbog mene? Tko sam ja da bi Ti nešto zbog mene učinio?” i dalje je dahtao dječak.

        “Tražio sam samo jednoga jedinog, koji će Mi doći i reći: ako je Tebi volja. Jednoga koji će Mi, unatoč svemu, vjerovati. Jer Ja sam se sa Sobom kladio, rekavši: hoće, doći će taj. Tri sam dana crtao u pijesku tvoj lik. Ustao si, došao si. Ja sam dobitnik.”

        Mladić pade licem u pijesak. Sunce dotakne crtu zapada.

        “A tko je gubitnik?” upita tiho, ne podižući lice iz pijeska.

        “Nitko nije gubitnik. Ti si došao u ime sela, iako to ne znaš. Ti si mnoštvo, zbog kojega ću poštedjeti selo. Oni će poslije sebe proglasiti svetim mjestom, prvim hodočasnim mjestom. Ali ti i Ja znamo tajnu: sveto je mjesto susret, kakav je naš.”

        Mladić tada podiže lice iz pijeska, i po prvi puta pogleda Učitelja.

        Ne ugleda stranca. Ugleda samo Divotu, koju nikada neće znati prepričati. Nikada prepjevati, preslikati, odsvirati, odplesati, iako će to neumorno pokušavati. Tim će neumorom održavati živi izvor nadahnuća na svijetu.

        “Kaži što želiš?” upita ga Divota. “Htio bih ti ispuniti želju, ma kakva ona bila.”

        “Želio bih da više nikada ništa ne vidim osim Tebe.”     

       

        Tko je vidio, ne može više ništa na isti način ni vidjeti, ni ne vidjeti. 

 

         Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 3.