SVETA SJENA

 

        Nekada je živio jedan tako bogoljubiv čovjek, da bi se anđeli radovali pri susretu s njim. No on sebe u svojoj velikoj svetosti nije smatrao svecem. On je jednostavno radio svoj svakodnevni posao, a dobrota koja je iz njega zračila bijaše tako prirodna, kao što je miris prirodan cvijetu, ili svjetlost svjetiljkama.

         Njegova se svetost očitovala u tomu, što je sve ljude uzimao takvima kakvi jesu, i što je u svakoj osobi gledao iskonsku dobrotu i istinitost, pa ako je netko činio zla djela, to je stoga, - smatrao je - što ta osoba časovito ne zna što radi. I tako je svakoga volio i svima praštao, a u tomu svom pristupu ljudima, nije gledao nikakvu svoju posebnost ili zaslugu, držao je da je takav stav prirodan.

         Jednoga dana sleti preda nj anđeo, i reče mu:

         “Gospod me šalje k tebi. Kaži što želiš, i ispunit će ti se. Recimo, bi li želio imati dar icjeljivanja?”

         “Ne,” odgovori taj čovjek, “draže mi je, kada sam Bog iscjeljuje.”

         “Bi li rado vraćao grešnike na pravi put?”

         “Ne,” reče čovjek, “nije moje da diram u ljudsko srce. Neka to čine anđeli.”

         “Bi li rado imao takav izgled kreposti, da bi te ljudi vazda gledali i oponašali te?”

         “Ne,” kazao je svetac, “to bi od mene načinilo središte pozornosti.”

         “Što onda želiš?” upitao je anđeo.

         “Božju milost,” glasio je odgovor. “Ako imam to, onda imam sve što želim.”

         “Ne, moraš zaiskati nekakvo čudo,” reče anđeo, “pa će ti se dati to što si tražio.”

         “Dobro, onda molim ovo: da činim dobra djela, ali da se ne uznosim mišlju, da sam svet.”

         I tada se dogovoriše, da će svečeva sjena dobiti iscjeljujuću moć. Gdjegod bi njegova sjena pala - pod uvjetom da pada iza njegovih leđa - tu su bolesnici ozdravljivali, zemlja bivala plodnija, presušeni se zdenci punili vodom, a rumenilo se vraćalo u obraze nevoljnih i napuštenih.

         O tomu svetac nije ništa znao, jer je pozornost ljudi bila usredotočena na sjenu, pri čemu su zaboravili na čovjeka, koji je tu sjenu bacao. I tako je u potpunosti bila ispunjena njegova želja: da čini dobro, a da se nitko zbog toga ne osvrće na nj.

 

         (U navodu kod A. de Mella,  prijevod M.K.)

 

 

Vesna Krmpotić, PRIČE I KAZIVANJA,

zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE