SVEČANI KONCERT

 

         Duša je bila pozvana na svečani koncert kod Boga. Sjedila je u loži, gledala orkestar, slušala simfoniju, odlagala svoje čuđenje. Nije imala snage da se čudi.

Bog je sjedio na uzdignutu postolju, kako bi ga svi vidjeli. Rukom je pratio ritam glazbe. Bio je mlad i lijep. Očito je uživao u dobroj izvedbi. A glazba je na trenutke bivala olujna, na trenutke smirajna.

Bacivši pogled po dvorani, duša je ugledala redove praznih stolica.

         “Zar je moguće da sam jedina uzvanica”? pomislila je, i od te se pomisli sakrila u daljnje nečuđenje, to jest, u nespremnost za još jedan udar otkrića. Dovoljan je udar bila Božja i njezina prisutnost u istomu; a dvorana i multimilijunski orkestar, i simfonija svih zvukovnih boja svemira, to je bila okvirna pojava dviju prisutnosti. Pa kako podnijeti još više od toga?

         Tako je to trajalo, trajalo.

         Onda je duša oćutila da u loži nije sama. Krajičkom oka svrnula je u polutamu iza sebe i pogledom dodirnula lik, onaj lik, koji je mirovao dolje na postolju, na čelu praznih redova, i istovremeno sjedio njoj iza leđa, u mraku lože. Svjesna da će On prvi progovoriti, čekala je.

         “Sviđa li ti se simfonija”? upita nehajno Bog.

         “Oh, da, sviđa mi se”, odgovori hitro, nesigurno.

         “Što misliš o orkestru”? nastavi glas iz tame.

         “Oh, da, i on je odličan”.

         “A dirigent”?

         “Naravno, i on”.

         “Ti to kažeš, a da i ne gledaš tamo dolje. De, pogledaj”!

         Duša, sluteći novi potres, bojažljivo pogleda put postolja i orkestra. Na postolju je još uvijek sjedio onaj/ovaj, naime, taj koji je s njom razmjenjivao šapat u loži, i nukao ju da Ga malo bolje pogleda tamo dolje. Kad Ga je bolje pogledala, spazila je jednu zastrašujuću, ranije nezapaženu ljepotu: iz lika na postolju sukljala je glazba, gejziri zvukova, sam razvrat sklada; oni su kolutali dvoranom, udarajući o strop i zidove, i onda se sunovraćali po sviračima, da ih ovi prihvate uhom i glazbalom. Bio je to prizor potresan, i duša više nije mogla podnijeti njegovu snagu: kriknula je.

         “Znala sam! Sve si to Ti”! uzviknula je jecajući, kao da predbacuje Bogu.

         “Stišaj se”, zapovijedi glas. “Sada pogledaj svirače, i reci mi što vidiš. Tek tada Mi možeš reći sviđa li ti se, ili ne sviđa”.

         Dušin je pogled skretao, izvijao se u stranu kao unezvjerena ptica, ali je naposljetku pao po redovima orkestra, ustrijeljen otkrićem da je svaki gudač, svaki frulaš, svaki bubnjar bila ona sama.

         “Znala sam”, ciknula je promuklo. “To sam sve ja”!

         Bog se, lijep i mlad, smiješio. Smiješak je svjetlucao, i od toga je svjetlucanja polutama trnula iskricama, kao kad se mami vatra iz dva kremena. Duša sad zaleleče bez stida i sustega:

         “Gledaj koliko me ima! I koliko treba vremena da svaku dionicu naučim kako valja! Koliko vremena dok osvojim strune, violinu po violu, dok ovladam dahom, frulu po flautu! Za svaku dionicu po život, za svaki stavak po deset života! Oh moj Bože, koliko se milijuna godina hoće za to”?

         “Tako ti kažeš. Ali Ja kažem da ti nisi ni dionica, ni stavak, ni glazbalo. Ti si orkestar. Ti si simfonija. Kad je svečanost, zabrujiš. Kad zabrujiš, svečanost je”.

         Ošinuta ovim posljednjim otkrićem, duša je pala pred noge sugovorniku. Ječala je jedva čujno:

         “Ali ja... Kako ja mogu... kad sam ja samo frula”?!

         “Možeš. Zato što imaš takvoga dirigenta”.

 

 

Pojmovnik, redom:

 

Glazbalo po glazbalo, dionica po dionica, stavak po stavak = životi u redosljednomu vremenu.

Orkestar = sveživot u trenutku, prepoznavanje sebe. Sabrane sile bića u točki samootkrića.

Simfonija = zvuk toga otkrića.

 

 

 

 

Vježbe za samoprepoznavanje:

 

 

Leći na sredinu osmerokutne sobe, zatvoriti oči, i slušati Devetu simfoniju sa osam zvučnika. Jačinu zvuka najprije podesiti na forte, potom, postupno, silaziti na piano, i dalje sve do pianissima. (Daljinski upravljač obvezatan).

Već kod piano treba okrenuti sluh unutra u sebe, i pokušati čuti tišinu. Pokušati u sebi saznati što je iza pianissima.

 

 

Vesna Krmpotić, DUBOKO NEDISANJE

                          VJEŽBE ODVIKE OD NAVIKE  (još neobjavljeno)