Konačno, nakon duge borbe sa samim sobom, priznajem nevoljko, i opet samom sebi, ono što nitko iz moje okoline ne sluti, niti ne smije naslutiti: opsjednut sam strašću prema njoj, prema Analini. Strast ludim tempom buja, raste i širi se u mojoj nutrini, pa ponekad osjećam nepodnošljivo širenje u grudima: baš kao da ću prsnuti, razletjeti se u milijarde strastvenih komadića, a svi će ti komadići crvenom bojom krvi pjevati o mojoj strasti. Prema njoj, Analini. Čudim se, kako nitko ne primjećuje što se događa sa mnom. Na prvi pogled, funkcioniram normalno, ali je to samo površinski, vidljivo, nitko ne sluti skrivene orkane u mojoj duši koji se podižu, vitlaju mojim umom, podižu me u visine strastvenih maštanja, da bi me čas kasnije, te iste sile nemilosrdno obrušile u ledenu pustoš realnosti: Analina nikad neće biti moja, nedostižna je, nedostižna...Nepremostivi jaz koji nazivamo godinama, raširio se između nas, ispriječio, nemoguće ga je savladati. Malodušnost me obuzima i otimam se: ne dam svoje snove!

 

   Jednog se jutra probudim sav u znoju, početak je lipnja, ljeto samo što nije leglo svojim vrućinama, zurim širom otvorenih očiju u ništa i iz toga ništa izranja ona, vidim sanjanu Analinu: gola izlazi iz mora, duga i svjetlo-smeđa kosa prosipa joj se po čvrstim leđima, podiže duge i vitke ruke prema nebu, a oči joj krupne i svjetlucave, divne smeđe boje, otvoreno gledaju u mene i smije se, smije...Trebala mi je dobra minuta, pa da shvatim kako je to prolazni san, dovršen, odsanjan, na moju veliku žalost. Želio sam živjeti ostatak svog života u njemu: nikada se ne probuditi i nikada ne shvatiti kako je to samo san i ništa više. Dok gledam Gordanu, svoju ženu, kako blago hrče pored mene u bračnom krevetu, rukom prebačene preko širokog čela, ni ne sluteći moje misli, moje snove, koji tako živo titraju oko njenog mirnog sna, donesem odluku, čvrstu: Analina mora biti moja. Moram je imati!

   Samo to osjećam, ništa drugo. Nije me briga za Gordanu sa kojom sam u braku već dvadeset godina. Ne mislim na to. Mislim na to kako sam onog davnog dana pogriješio oženivši se: ta imao sam samo dvadeset i dvije! Što sam mogao znati o ljubavi? Gordana je imala dvadeset i čitavog je svog mladog života voljela samo mene, znao sam to, dokazala mi, dala mi samu sebe netaknutu i ni jednog drugog muškarca nije ni pogledala, od dana kad su se naši pogledi na trgu sreli. Mislio sam, kako je ljubav ono što osjećam za nju, ali sad znam da nije: na Gordanu nikada nisam mislio kao na Analinu, nikad nisam osjetio žudnju za njom kao za Analinom. Razapinje me žudnja za Analinom, moram je imati ili ću umrijeti. Imam četrdeset i dvije godine i tek sada znam što znači voljeti i željeti. Presnažno želim Analinu. Do bola.

   Polako, pazeći da ne probudim Gordanu, još je rano, ustajem i bosim nogama odlazim u kuhinju. Stan je tih, sami smo u njemu, nema djece koja buče: jedina nas kći Violeta, napustila otišavši na studije, devetnaest joj je godina. Dok pristavljam kavu po prvi me put ošine misao, skrivena, jer drijemala je čitavo to vrijeme pritajena u mojoj najdubljoj dubini podsvijesti: nisam joj dozvoljavao isplivati na površinu. Ali je sad izbjegla mom nadzoru i evo je, odjednom pleše ispred mojih očiju: moja je kći dvije godine starija od Analine.

   Stojim potresen i buljim u uzavrelu vodu: Violeta devetnaest, Analina sedamnaest. Ponavljam to u sebi i trenutak nešto nepoznato pokušava izbiti iza skrivenih mi misli, ali odjednom to prestaje i ponovo vidim Analinu kako izlazi iz mora, gola, prekrasna, gola, poželjna, gola i moram je imati i za ništa me drugo nije briga, moram je imati, inače ću umrijeti...

   Drhtavom rukom, od navale strasti, koja mi zapljuskuje um, sipam kavu i srčem prvi vreli i gorki osvježavajući gutljaj. Stojim ispred prozora i gledam dole, na ulicu. Obasjana je suncem i prvi ranoranioci već prolaze njome, a ja u svakoj mladoj ženi očekujem ugledati Analinu.

 

   Analina. Čudno ime. Kad se doselila u naš mali grad, svi smo bili iznenađeni njenim imenom i jednom sam, susrevši je na trgu, na kojem smo se prije ili kasnije svi sretali, zaustavio, mahnuvši joj rukom.

   - Čekaj, mala, trenutak! - rekoh joj. - Reci mi, molim te, odakle ti tako čudno ime?

   - Svi me to pitaju - kaže ona nasmijano, a oči joj smeđe krupne i istog me trena očarale i nisam više mogao prestati razmišljati o njihovoj ljepoti. - Imam dvije kume: jednoj je ime Ana, a drugoj Lina. Pa da bi obje bile zadovoljne ...

   - Ah, razumijem - kažem i gutam je pogledom, ne mogu se suzdržati: na njoj crvena tanka haljinica, suncem obasjana i sve se vidi kroz nju, po prvi je put u svojoj mašti svlačim, laganim i nježnim pokretima.

   - Pa... - muca ona sva zbunjena - do viđenja!

   Je li naslutila moje misli? Vjerujem u to. Gledam je kako odlazi u susret suncu i ne mogu odvojiti pogleda sa njenog vitkog, mladog tijela i osjećam ono što nikad nisam osjećao i što me zbunjuje. Dok se udaljava od mene dugim korakom prelijepih dugih golih nogu, sunce joj, kao i meni, udara u oči i vidim joj tijelo kroz prozirnu haljinu, krasno i mlado tijelo, baš kao da je gola, ništa nije skriveno, a opet, ništa nije otkriveno. Naslućujem naslade koje skriveno počivaju u tom tijelu, spavaju i čekaju buđenje. Ja ću je razbuditi kako još nikada nije bila budna. Jedva čekam taj trenutak: živim za njega. Krv mi struji, udara u lice i osjećam se baš kao u ratu prije napada: napet do ludila, trnci jure uzdrhtalim tijelom, bojim se, a želim da što prije počne, uzbuđenje mi trese tijelo, grlo steže, ne mogu gutati, ne mogu govoriti. Ali je ovo uzbuđenje, za razliku od onog ratnog, slatko i ne prestajem ga željeti. Želim ga neprekidno osjećati, a ne viđam neprekidno Analinu i kad je ne vidim jedan jedini dan, osjećam se uskraćenim nečim što mi po pravu pripada.

 

   Poslije toga susreta, počeo sam je sretati sve češće: poznavao sam njene navike i nastojao biti tamo gdje i Analina. Ništa nije sumnjala, mislila je kako je to puka slučajnost. Gradić je i onako malen i svi se mještani međusobno iz viđenja poznaju i često sreću. Malo pomalo, gradio sam neki, nazovimo ga, u nedostatku bolje riječi, prijateljski odnos. Sve do prije nekoliko dana nisam toga bio ni svjestan, ali sada znam: već sam onda provodio  plan osvajanja u djelo, a da nisam ni bio svjestan kako imam plan. A plan se rodio u mojoj čežnji prema njoj, Analini, i na sve sam ostalo zaboravio, sve sam bio spreman napustiti, jedini mi cilj postao zadovoljiti svoju žudnju, koja je rasla i rasla i kidala mi utrobu. Ljubavna me groznica nemilosrdno tresla, patio sam, ali se ni za što na svijetu ne bi odrekao te patnje. Jer to je Analinina patnja, patnja za nju i zbog nje i sa radošću sam je osjećao u sebi.

 

   Brisači su mi ludom brzinom radili, kiša je lijevala, vodena zavjesa sprečavala vidjeti dalje od nekoliko metara, kad sam je ugledao kako stoji sva zgrčena, pokisla do kože, ispod jednog balkona. Obučena u kratku žutu haljinicu, sasvim mokru, koja joj se pripija uz tijelo i duge butine, drhturi na vjetru koji je stigao zajedno sa kišom. Dah mi zastaje od tolike ljepote. Dovezao sam svoj automobil do nje, nagnuo se i spustio prozor i uživao u iznenađenju u njenim smeđim očima, širom otvorenim.

   - Upadaj! - viknem joj. - Odbaciti ću te!

   Ni sekunde nije oklijevala i to mi je bila potvrda koju sam priželjkivao: stekao sam njeno povjerenje. Val me oduševljenja preplavi, isprsim se i duboko udahnem. Gledam je kako trči prema meni, sva joj se odjeća slijepila uz tijelo, mlado, čvrsto, zanosno. Brzo ulazi u kola, sjeda, a do mojih nosnica, koje požudno širim, dopire miris mladog djevojačkog tijela, kiše i još nečeg, što odmah ne prepoznajem, ali shvaćam vrlo brzo, gledajući je kako grčevito stišće koljena, a oči joj smeđe i prekrasne, posramljeno gledaju u mene i sve mi govore.

   - Sva sam mokra - žali se ona tiho. - Bili smo na košarkaškom terenu i gledali kako igraju, kad se ovo čudo spustilo iznenada sa neba.

   Njen me zanosni miris mladosti uzbuđuje do ludila i brzo mijenjam položaj tijela. Ne želim da ona primijeti što se događa sa mnom, kako djeluje na mene. A djeluje... uzbuđenje raste i raste i ni na što drugo nisam sposoban misliti i jedva upravljam vozilom. A kiša bubnja silnim ritmom, prati moje uzbuđenje. Koje raste...

   - Pazite! - viče ona uplašeno.

   Dok mi tijelo tresao preslatki grč, noga mi nagazila papučicu gasa, protiv moje volje, kola su poskočila na mokroj cesti, gotovo poplavljenoj cesti i to ju je uplašilo.

   - Ne boj se - umirujem je i nastojim da mi glas zvuči čvrsto, kao da se ništa ne događa, dok mi se bedra napinju, sok curi, sladostrašće caruje, a u meni urla praskajući samo jedna jedina vatrena kugla  pretvorena u misao-želju: imati je! Pitam se, kako bi tek bilo, kad bih istinski uživao ovo mlado tijelo pored sebe, kad je samom svojom blizinom pružilo mi ovako veliki užitak!

   Probijam se kroz vodenu bujicu, a u meni iznova raste želja, kao da malo prije nisam eksplodirao u nekontroliranoj strasti, koju ne mogu ukrotiti, suzdržati i još više, jače, ako je to uopće moguće, želim ovo mlado tijelo pored sebe. Gledam kako joj se grudi uzbuđeno dižu i spuštaju, mokra ih tkanina sapinje i u duhu vidim njihovu mokru i golu ljepotu. Bradavice joj jasno vidim ili naslućujem, nisam siguran i jedva susprežem snažnu želju dodirnuti ih, liznuti, okusiti…

   - Stigli smo - kaže ona i njen me glas strese, vraća u svijet hladnoće, neutažene žudnje.

   Zaustavljam se i gledam kako moja jedina želja izlazi na kišu, a njene riječi kojima mi zahvaljuje ni ne čujem. Vidim samo vitkost tijela, kako izlazi iz automobila na kišu, napušta me, uspravlja se i trči kroz kišu, a gole i mokre noge sijevaju ljepotom. Dok je gledam, sve se moje strasti, koje mi razapinju i tijelo i um, ujedinjuju u jednu veliku plamteću strast: želju za posjedovanjem Analine. Kiša mi je otima: gusto pada i sakriva je od mog pogleda. Slika njena, ostaje zarobljena u mojoj duši.

  

   - Što ti je bilo? - pita me Gordana: gleda me, a oči joj još uvijek zamućene, poluotvorene.

   Vozio sam do kuće poput  luđaka, popeo se u stan i upravo zaskočio Gordanu, poput uspaljenog pastuha, kao što sam znao nekada davno, u ona prohujala vremena, prije dvadeset godina, kad smo bili mladi i dok je  putenost vladala nama. Čitavo vrijeme dok sam njenim tijelom gasio žeđ za drugim tijelom, u mislima mi lebdjela ona, Analina, tako blizu mene, a opet tako daleko, nedostižna.

   - Ne pamtim kad si se ovako ponašao - nastavlja Gordana.

   Šutim. Želim da umukne. Ne razgovara mi se. Zašto me ne pusti maštati? Mrzim je! Ovdje treba ležati Analina: njeno tijelo bi se moralo nalaziti uz moje, oba naga, znojna, zadovoljena. Dok nas strast povezuje i lebdi nad nama.

   Zapuh vjetra pomakne zavjese, lijeno se zalelujaju, a ja vidim suknju Analine kako lebdi, dok joj duga bedra bljeskaju putenošću na kiši. I zovu me, šire se ispred mene, duga, glatka, pozivajući. Gladim ih u najskrivenijim mislima, naslađujem se njihovom toplinom, glatkošću, koju slutim pod dlanom. Omamljen sam snovima: ne živim realan život, stvorio sam svoj život, intenzivniji, mnogo intenzivniji od ovog koga svi vide. Uživam u njemu. Pažljivo ga sakrivam od čitavog svijeta i on mi postao pravi, jedini život. Hrani me i održava nada: imati ću je, biti će moja, imati ću je. Ništa drugo nije važno. Ništa drugo ne postoji. Samo želja, rastuća, plamteća. Vječna. Znam da neće prestati rasti sve dok je ne utažim. Moram imati Analinu.

   Vjetar, koji kradom, poput lopova, ulazi kroz poluotvoreni prozor, hladi mi zažareno lice, dok počinjem osjećati kajanje. Nema olakšanja mojoj duši: sve je pritišće. Nisam trebao to učiniti sa Gordanom, morao sam se suzdržati. Svojim činom prljam osjećaje prema Analini, izdao sam je, prevario...Ono što osjećam prema njoj ne smije se rasipati na druge žene: čitav pripadam samo njoj i siguran sam, kad bude došao dan u kojem ću joj sve priznati, kako će me moja Analina razumjeti i voljeti i cijeniti zbog toga.

   Okrećem leđa Gordani, ne želim je vidjeti, želim misliti na čistu Analinu, koja će tek u mom zagrljaju otkriti da smo neraskidivo povezani.

   Zavjesa se lagano njiše na toplom vjetru. Tonući u san, gledam zavjesu, kao da se zastor spušta nad prvim činom mog strastvenog života. Uskoro...

  

   Nije me bilo četiri dana kući, morao sam otputovati po službenoj dužnosti. Četiri dana nisam vidio Analinu i silno mi nedostaje. Subota je upravo počela, ponoć samo što je otkucala, vozim brzo kroz hladnu noć, kad u odsjaju farova koji sijeku mrak, ugledam vitku žensku priliku: stražnjica divna, kruškolikog oblika i čvrsta,  sapeta trapericama i odmah je prepoznajem i osjećam napetost, uzbuđenje. I prije nego li joj ugledam lice, znam kako je to Analina. Ne može biti ni jedna druga.

   Ne vjerujem svojim očima i mislim kako budan sanjam: tresem glavom, ali slika ostaje ista. Polako smanjujem brzinu i zaustavljam se pored nje.

   - Analina! Pa što radiš na cesti u ovo doba?

   - O! - uzvikne ona, ramena joj se opuste. - Ne sviđa mi se društvo u diskaću, pa...

   Prisjetim se: u blizini se nalazi disko-klub u koji mladi njenih godina rado zalaze. Sa svojih četrdeset i dvije, prestar sam da zavirujem u takve kutke, ali Analina, lijepa Analina, je baš u tim godina: sedamnaest joj je i procvala je, raskošna ljepotica. Gledam je i ponovo sam osupnut njenom ljepotom: pun je mjesec i na obasjanoj se cesti vidi gotovo kao i danju.

   - Ulazi! - kažem joj zapovjednički, ali ne grubo: nikako je ne želim prestrašiti, ne sada, kad ju je moja silna želja, uvjeren sam u to, konačno dovela ispred mene. Nije moglo biti drugačije. - Nema smisla da hodaš do kuće. Ima barem šest kilometara.

   Trenutak se krzma i znam o čemu misli, ali onda se odluči i zakorači prema meni i počinje obilaziti kola, da bi ušla u njih i sjela na suvozačevo mjesto. Prisjećam se one kišne vožnje i već sam ludo uzbuđen, ali u kolima je mrak i ona to ne može vidjeti. Sve je noćas na mojoj strani. Ovo je noćas moja noć. I njena. Naša noć.

   - Što se dogodilo? – pitam je, nastojeći je opustiti, pripremiti je. – Zbog čega si napustila društvo? Nisi valjda bila sama?

   - Postali su bezobrazni prema meni – odgovori ona, pogled joj čedno oboren. – Ne dozvoljavam nikome da tako postupa prema meni.

   - Kako to?

   Ne odgovara i ja ne navaljujem. Udišem diskretan miris parfema i uživam. Naslađujem se već sada tek predstojećim trenucima.

   - Zar nismo ovdje trebali skrenuti? - pita me.

   - Nešto ću ti pokazati - umirujem je.

   Analina se promeškolji, osjećam njenu probuđenu neugodnost pomiješanu sa probuđenim oprezom i žao mi je zbog toga, ali tako mora biti. Brzo će je to proći, uvjeren sam, istog trenutka kad joj iskreno budem iskazao svoje divljenje, ljubav koju osjećam prema njoj.

- Gdje me vozite?

- Smiri se, zlato – kažem joj meko.

- Gdje me vozite!? – ponavlja ona i sada već viče i to me zbunjuje.

   Ne odgovaram. Nisam pripremljen na takvu njenu reakciju: uvijek je u mojim mislima bilo … Vozim brzo bijelom cestom, sišli smo sa asfalta, vozim prema jednoj maloj udolini, koju poznajem, okružena šumom i teško uočljiva, posjetio sam je nekoliko puta.

   - Hoću van! - viče Analina.

   Stižemo do udoline i zaustavljam kola, gasim motor i okrećem se prema Analini. Boli me njeno nepovjerenje. Zar ona ne osjeća moje osjećaje, zar ne zna ...

   - Analina ... - počinjem, ali naglo prekidam.

   Ona uz trzaj otvara vrata i istog je trena vani, na livadi, u maloj udolini obasjanom punim mjesecom. Zatečen sam: nisam to ovako zamišljao. Zašto je drugačije? Zašto nije... Ne smije ovako biti!

   A tada me pogađa drugo iznenađenje: još jedan bolan šok. Analina počinje trčati, grabi dugim nogama u trapericama i udaljava se od mene, od moje ljubavi, od moje želje ... Urličem prema mjesecu, bolan je to urlik razočaranja, izgubljene nade: ne mogu podnijeti da ona bježi od mene i to je bol sa kojom se ne mogu nositi, prevelika je, ne mogu je podnijeti, ne želim je podnositi, okrutna je, suviše okrutna.

   Dajem se u trk. Trčim za Analinom, koju za čas stižem, grabim je za ruku i okrećem prema sebi. Lice joj ne prepoznajem, oči me njene širom otvorene prestravljeno gledaju, a ja ne razumijem. Zašto se boji? Zar ne osjeća moju ljubav? Privlačim je bliže, želim je zagrliti, a ona vrisne, vrisne prodorno u noć i zamahne. Njena me ruka, koja me trebala milovati, snažno udara po lijevom obrazu, okrznuvši mi oko. Divljačka mi bol prostruji glavom, zacrni mi se i zamahnem ... 

   Analina padne, prostre se na hladnu i suhu zemlju. Kleknem pored nje, legnem na nju i počinjem je ljubiti, a ona se trza i koprca i migolji, osjećam pod sobom mlado i čvrsto tijelo, toplo i uzbuđenje mi raste, raste… Zatim me pogađa njen drugi udarac, iznenada, u grlo, stisnutom malom me šakom pogodila, batrgajući se pod mojoj težinom, kojom joj držim tijelo prikovano za zemlju.

   Nešto pukne u meni, ne vladam više sobom. Uzvraćam. Ponovo. Još jednom. Ne znam koliko puta i koliko vremena je udaram. Konačno se ona umiri, popušta, likujem u sebi i zadovoljno joj skidam traperice, trzajem ih odbacujem i gledam ono što sam toliko dugo želio vidjeti. Ljepotu. Toliko željenu.

 

   - Moja si - šapućem joj nježno. - Moja si.

   Analina ne odgovara. Svlačim je. Do gola. Pod punim mjesecom gledam u tu raskošnu ljepotu, koja se napokon pruža ispred mene, ne opire, čeka me, mirno leži, čeka, baš onako sam sve ove duge dane čežnje zamišljao da će biti. Još je i ljepše, mjesec tome doprinosi, tiha i ledena noć i naša vruća tijela. Vodim ljubav sa svojom Analinom, dugo, dugo, pa zatim još jednom. Mirno leži ispod mene, više se ne opire, podaje mi se mirno, mirno, tiho, sasvim tiho. Pun nas mjesec gleda sa crnog neba.

   Ustajem i prvo popravljam njenu frizuru: kosa joj razbarušena i nježno joj prstima prolazim kroz nju, dok se mir konačno uselio u moju dušu. Brišem joj mrlje sa lica i tiho joj pjevušim i miran sam, miran, miran: beskrajan me mir čitavog obavio. Dok joj pjevušim riječi zanosa, primjećujem kako joj se glava nalazi u čudnom položaju, pa je namještam u pravilni. Veoma je pokretljiva, podatna, pokorna i milujem joj hladne obraze. Oči su joj širom otvorene i gledaju u noć, tamu osvijetljenu mjesecom. Odvlačim je iza žbunja,  i pokrivam njenom odjećom. Sad je moja. Samo moja. Ostaviti ću je ovdje čekati i vratiti ću se sutra u noći i voditi ljubav sa njom. Ona će me čekati, znam to. Prihvaća me, uopće ne pruža otpor, mirna je i tiha, moja je. Prihvaća me, osjećam to i beskrajno sam sretan. Koliko sam dugo čekao na to! Nije više važno. Nije bilo uzalud! Predivno je sa Analinom. Još je ljepše nego što sam u svojim snovima zamišljao.

   Ostavljam je pokrivenu i ulazim u kola, palim motor i vozim kući i već jedva čekam sutrašnju noć, kad ću se vratiti po još Analinine tihe ljubavi.

 

Copyright © 2006. by misko - Svi tekstovi, dijelovi teksta i naslovi na miskoi.blog.hr zaštićeni su Zakonom o autorskom pravu.