34. SVE ME SE TIČE,

      NIŠTA ME NE DOTIČE

 

        Bio jedan čovjek, koji je tvrdio da ga ništa na svijetu ne dotiče, ali da ga se sve na svijetu tiče. On je to čuo u snu.

        “Kako to misliš, objasni nam”, pitali su ga ljudi.

        “Ne znam ni sam”, odgovarao bi. “Samo znam da je tako – san mi je rekao. Ako ima Boga, onda i On osjeća što i ja”.

        Pođe taj čovjek jednom na šetnju u polje. Puhao je jak, proljetni vjetar, raznoseći svile i pelud. Rukavi košulje su mu podrhtavali, kosa mu se vijorila, zviždalo je i hujalo šumom i livadom.

        Daleko u polju sretne stranca. Na njegovoj košulji ni trepeta, ni drhata u kosi - svaka mu vlas spokojna; a iz njega sja mir i tišina.

        “Kako to”? upita čovjek stranca. “Vjetar samo što mi nije svukao košulju, a tvoja, vidim miruje, kao da nisi ovdje gdje jesi, već u nekomu danu bez ćuha vjetra”.

        “Ne dotiče me”, reče Stranac namignuvši čovjeku. “Ovaj me vjetar ne dotiče. Ali rekao bih da Me se tiče. Jer puše po Mojoj volji ovako kao što puše. A kod tebe je, vidim, obratno: dotiče te, iako te se ne tiče”.

        “Jesi li Ti, kojim slučajem, Gospod Bog”? upita čovjek, malo posramljen. “Njega, naime, tražim, da bih ga o nečemu upitao”.

        “Ako jesam, svejedno sam ti stranac. Nego slušaj: onaj tvoj ludi stav – sve me se tiče, ništa me ne dotiče – doista je Moj stav”.

“Oh, to mi je drago”! kliknu čovjek. “Znači, nas smo dvojica po tomu jednaki”!

“Ne bih rekao. Maločas sam ti upriličio zornu obuku: razliku između nas pokazao sam ti vjetrom. Vjetar te dotiče, ali se tebe ne tiče zašto on i kako, i gdje puše - vjetar je izvan tvoje odluke i upliva. Stoga je bolje izabrati stvari koje te se tiču, i kojih se ti tičeš, to jest, stvari koje djelomice ili potpuno ovise o tebi, i ti o njima”.

Čovjek je kao začaran zurio u strančevu košulju, koja je mirovala unatoč jatornomu, mladom vjetru.

“Kako ovo postići”? promrmlja.

“Ne možeš skokom preko brda, već penjući se”.

“Hm”, reče čovjek, “zvuči mi kao narodna poslovica”.

“Znači, dobro ti zvuči. Najprije moraš razlučiti između stvari, koje ćeš ti dotaći, a koje nećeš. Stvari kao što je sjetva. Kao što je ženidba. Kao što je prijateljstvo. Kao putovanje. Ili posao. A da bi to valjano razabrao, na tisuće stvari tisuće puta mora tebe dotaći. Stvari kao ovaj vjetar. Kao naš razgovor. Kao san. Kao bolest. Kao smrt”.

Čovjek je pozorno slušao, ali mu se misao stalno vraćala na isto:

“Ali kad će, kad će i moja košulja biti kao tvoja - tako slavno nedodirnuta vjetrom”?

“Kasnije, prijatelju. Biti dodirnut i dodirivati duga je rabota. Polako ćeš skidati sa sebe suvišak, teret po nepotreban teret, da bi se popeo do vrha brda, na kojemu upravo sjedim i uživam. Jer ne dotiče Me ništa, ali Ja dotičem sve; i ne tiče Me se ništa, ako Me se ne tiče sve. Kao što vidiš, radi se o maloj preinaki i dopuni tvojega sna”. 

       

         Nije teško složiti se s Njim, teško je postići Ga...

 

 

 

           Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 8. (neobjavljeno)