Nekih večeri naš mozak zapljusnu valovi tjeskobe,razbijaju nam se o srce,preplavljuju nam tijelo i prijete da sruše sve naše obrane poput pješčanih dina na obali.Voda je hladna tamna i duboka.Trikovi koji su prije djelovali piće,hrana,kupovina,posao-sad skrivaju opasnu struju.Kao da ništa ne može zaustaviti plimu.Treba nam netko da nam dobaci konopac,da se ne bismo utopili u razočaranju.Kad dođe takva noć a ja se nađem sama na plaži pokolebane vjere,nalazim pribježište u utješnoj pjesmi Dane Julijan

             SVE ĆE BITI DOBRO

            I SVE ĆE BITI DOBRO

   I SVE ĆE U SVEMU BITI DOBRO

Ta jednostavna afirmacija vjere osobito je utješna jer kao da ublažuje tugu zbog neobjašnjivog,neizrecivog,nerješ-šenog,i neopravdanog koja zaposjeda moju dušu kad sklopim oči.Ponavljam je ispod daha,kao mantru,ne trudeći se da razumijem riječi,jer to ne mogu.Neke su tajne iznad naše moći razumjevanja.Neke zagonetke nikad nećemo rješiti,nikad spoznati.I tako umjesto da pokušam otkriti smisao svega toga,jednostavno pustim da duh riječi umiruje moje opterečeno srce i rastrzan um dok ne zaspim.Kadkad ne možemo naći smisao.Katkad ništa nema smisla.Katkad jednostavno jest.Ali ako izdržimo dovoljno dugo da ovu noć zamjeni,novi dan,sve će biti dobro,iako možda drukčije nego što smo očekivali,drukčije nego što smo se nadali i vjerovali.

         SVE ĆE BITI DOBRO

        I SVE ĆE BITI DOBRO

  I SVE ĆE U SVEMU BITI DOBRO