78. SVAKOMU NJEGOVO

       

        Jednom jedno tumaralo nabasalo na čovjeka divna lika.

        “Kamo ćeš“? upita tumaralo, i ne mareći čuti odgovor. Jer bilo mu je svejedno tko kamo, pa i on, ide.

        “Nije važno, pođi sa Mnom”, reče čovjek, uze za ruku neodlučno tumaralo, i nastavi dalje s njim. Tumaralo se vuklo lijeno i bezvoljno, ali nije znalo ništa drugo i nikako drukčije.

        Prolažahu kraj mnogih mehana i konaka. Tumaralo se umorilo, klipšući onako za Strancem, i stalno je njurgalo:

“Stanimo, odmorimo se, prenoćimo ovdje”!

“Ne ovdje”, odgovarao je Stranac. “Ima jedan dobar konak na kraju dana”.

Dođoše uvečer do toga konaka. Bio je običan, kao i svi prethodni. Smjestiše se u sobi,  potom sjedoše da večeraju. Stranac je vadio iz torbe jelo za jelom: pite, juhe, kolače, vino.

        “Uh”! čudio se tumaralo. “Ta tko bi rekao”!

I najede se do sita.

 

        Stranac mu ujutro reče:

        “Ti ostaješ ovdje, u svratištu. Da budeš na uslugu putnicima”.

        “Ah! To je svakako bolje od vrludanja cestama. Ali tko će me za to plaćati”? uzvrpolji se tumaralo.

        “Ja sam platio unaprijed”.

        Onda Stranac priđe svratištaru, koji je stajao na vratima od kuhinje, nadgledajući spravljanje zajutraka za goste. Svratištar dobaci Strancu preko ramena pomalo trpko, ni ne pogledavši ga:

“Sjedni tamo za stol, i čekaj svoj red”.

        “Dugo si ve} ovdje svratištar, zar ne”? upita Stranac.

        “Da. Dugo. Predugo”.

        “I sinovi su ti već odrasli, i na pomoć su ti, a kćeri se poudale, pa svoje breme tegle”?

        Svratištar tada pogleda Stranca. Ugleda oči, zelene do kraja.

        “Gle, a odakle to tebi”?

        “I htio bi ti nekuda drugdje, htio bi nešto drugo, zar ne”?

        Svratištar se opet zagleda u Stranca, pošuti časak, i upita:

        “Da li me to pozivaš da pođem s tobom”?

        Stranac se nasmiješi i kimne, i dalje ga gledajući očima, do kraja i bez kraja zelenim.

        “Koliko ti treba vremena da se spremiš za put”?

        “Ne treba mi vremena. Spreman sam”.

 

        I svratištar otpaše pregaču, i iz istih stopa krene sa Strancem. Prekorači s Njim prag, bez osvrtaja. Tumaralo priđe i stade na njegovo mjesto pred kuhinjom, bez čuđenja.

       

 

        Svila ista, ali kroj prema mjeri.

 

 

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)